Nakon više od mjesec dana od stravična potresa, malo je lakše pogledati unatrag, oživjeti osjećaje proživljene 16. travnja ove godine. Nemoguće je te osjećaje podijeliti u potpunosti, ali dijelim ih barem djelomično, pozivajući na razmišljanje o tajni trpljenja i Božjega govora kroz patnju. Strašan osjećaj podrhtavanja zemlje pod nogama, rušenje na sve strane, pucanje zidova, povijanje strujnih stupova i zviždanje žica, treperenje svjetla, dok napokon nismo ostali u tami. Nastupila je noć, bez komunikacije. Kuća, crkva, dvorište, susjedstvo, sve je u gibanju. Ljudi izlijeću iz kuća. Zavladao je strah, panika, metež iz čega se orio krik: “Svršetak svijeta”!
Panika i strah te večeri, 16. travnja, još uvijek traje. Nikada se to ne će izbrisati iz svijesti preživjelih žitelja Ekvadora, kao ni krikovi, tuga i bol tolikih koji su se susreli sa smrću petero, šestero pa i više članova jedne obitelji; ni beznađe stotina živih zatrpanih u ruševinama. Sve se to stapalo u jedan jedini grč i pitanje: Što poduzeti? Na koji način pružiti hitnu pomoć? Bez puno razmišljanja i planova svi smo se prihvatili posla. Vatrogasci, ekipe hitne pomoći, skupine dragovoljaca pristizale su sa svih strana. Rasle su brojke poginulih, ranjenih isto tako. Koliko je tek onih koji su ostali zarobljeni pod ruševinama, a čiju je sudbinu, tijekom vremena, otkrivao zadah smrti!?
Obilazimo one najudaljenije koji nemaju mogućnosti odlaska od razorena ognjišta i traženja pomoći. Svakodnevno se uviđaju nove žrtve. Mnogi su putovi razrušeni i neprohodni. Popucale i rascijepljene ceste na mjestima su postale prave provalije. Čitave pokrajine su u grču, preživjeli pod šatorima. Stotine su obitelji pogođene smrću a tisuće teškim ranama svojih najmilijih, desetci tisuća ostali su bez igdje ičega. Jednostavno nema riječi koje bi izrekle žalost, bol, trpljenje i potrebe unesrećenih ljudi.
Cijeli razgovor možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu