Sabornost i prvenstvo

Foto: CNS

U talijanskom gradu Chieti održano je od 15. do 22. rujna 2016. XIV. plenarno zasjedanje Mješovite međunarodne komisije za teološki dijalog između Katoličke Crkve i Pravoslavne Crkve kao cjeline. Izdan je i kratak dokument s 21 brojem i 16 bilježaka, pod naslovom: “Sabornost i prvenstvo tijekom prvoga tisućljeća. Prema zajedničkom shvaćanju u službi jedinstva Crkve”. Ovdje donosimo za naše čitatelje sažetak toga dokumenta.

 

1. – Crkveno zajedništvo nastaje izravno iz utjelovljenja Vječne Riječi od Oca. Crkva je slika Presvetoga Trojstva. Trojstveno jedinstvo očituje se u sv. Euharistiji, gdje Crkva moli Boga Oca po Isusu Kristu u Duhu Svetom.
2. – Od prvih početaka jedna je Crkva postojala kao mnoge mjesne Crkve. Zajedno se Duha proživljavalo u svakoj mjesnoj Crkvi i u međuodnosima: jedinstvo u različnosti.
3. – Sabornost ili sinodalnost temeljna je kvaliteta Crkve u njezinoj cjelini. Crkva prvotno znači skup biskupa a potom, u širem smislu, i skup svih vjernika i svećenika sudionika u životu i poslanju Crkve.
4. – Pojam prvenstvo ili primat odnosi se na “biti prvi”. U Crkvi prvenstvo pripada Glavi, Kristu. Kršćanska predaja jasno pokazuje da je u sabornom životu jedan biskup priznat kao prvi. U Isusovu rječniku “prvi” tiče se služenja.
5. – U drugom tisućljeću ovo je zajedništvo prekinuto između Istoka i Zapada. Poduzeti su mnogi napori da se ono obnovi između katolika i pravoslavaca, ali bezuspješno. Komisija je ispitivala odnos između sabornosti i prvenstva da bi se došlo do zajedničkoga razumijevanja.
6. – Da se dođe do zajedničkoga shvaćanja, potrebno je proučavati povijest, u kojoj se Bog objavljuje. Posebno je važno zajedničko teološko čitanje crkvene liturgije, duhovnosti, ustanova, kanona.
7. – Bitna je povijest Crkve u prvom tisućljeću. Unatoč nekim povremenim lomovima, u tom su razdoblju kršćani Istoka i Zapada živjeli u zajedništvu. Odnos sabornosti i prvenstva poprimio je različite oblike, koji i danas mogu biti katolicima i pravoslavcima osnovne vodilje za obnovu zajedništva.
Mjesne Crkve
8. – Jedna sveta, katolička i apostolska Crkva, kojoj je Krist Glava, danas postoji u Euharistijskom skupu kojemu predstoji biskup. Biskup čini vidljivom Kristovu nazočnost. U mjesnoj Crkvi ili biskupiji mnogi vjernici s klerom, predvođeni biskupom, međusobno su povezani, osobito u Euharistiji. Kada prezbiter slavi Euharistiju, spominje se biskup. Zajednica ne može slaviti Euharistiju bez predsjedatelja, a predsjedatelj treba slaviti sa zajednicom.
9. – Ovaj međuodnos predsjedatelja i zajednice bitan je za život Crkve. Biskup djeluje među vjernicima kao stadom Kristovim, koji je jamac i služitelj jedinstva. Kao apostolski nasljednik, on vrši poslanje kao služenje ljubavi, čuvajući i kao glava vodeći zajednicu prema sve dubljem jedinstvu s Kristom, držeći apostolsku vjeru propovijedanjem Evanđelja i posluživanjem sakramenata.
10. – Budući da je biskup glava svoje mjesne Crkve, on predstavlja svoju Crkvu pred drugim mjesnim Crkvama u zajedništvu svih Crkava. Na isti način ponazočuje ovo zajedništvo u svojoj Crkvi. Ovo je temeljno načelo sabornosti.

Pokrajinsko zajedništvo Crkava
11. – Ima u preobilju dokaza da su biskupi u prvotnoj Crkvi bili svjesni da imaju zajedničku odgovornost za Crkvu kao cjelinu. Ovaj vez jedinstva bio je izražen u zahtjevu da barem tri biskupa sudjeluju u ređenju ili rukopoloženju novoga biskupa; to je bilo očito u mnogostrukim susretima biskupa na koncilima ili saborima u raspravljanju o zajedničkim pitanjima vjere i prakse, te u njihovu dopisivanju i uzajamnu posjećivanju.
12. – Već su se za vrijeme prva četiri stoljeća oblikovala različita skupljanja biskupija u posebne pokrajine. Prvi među biskupima pokrajine bio je biskup prve stolice, metropole, a njegova služba metropolita bila je vezana uz njegovu stolicu. Ekumenski koncili pridavali su neke povlastice metropolitu u okviru sabornosti. Tako se od Prvoga ekumenskog koncila (Niceja, 325.) metropolitu pridavala potvrda izbora novoga biskupa, iako se od svih biskupa pokrajine tražilo njihovo osobno sudjelovanje ili pisani pristanak za biskupski izbor ili posvećenje, saborni čin par excellence. Četvrti ekumenski koncil (Kalcedon, 451.) ponovo je podsjetio na prava metropolita – inzistirajući da ova služba bude crkvena a ne politička, kao i Sedmi ekumenski koncil (Niceja II., 787.).
13. – Apostolski kanon 34.1 predlaže kanonski opis odnosa između prvoga i drugih biskupa svake pokrajine: “Biskupi svake pokrajine moraju priznati onoga koji je prvi među njima, i smatrati ga glavom, i ne činiti ništa važna bez njegova pristanka; svaki biskup može činiti samo ono što se odnosi na njegovu biskupiju i područja koja joj pripadaju. Ali prvi ne može činiti ništa bez pristanka svih. Jer na ovaj će način prevladati sloga i Bog će biti hvaljen posredstvom Gospodina u Duhu Svetom.”
14. – Ustanova metropolije jest oblik pokrajinskoga zajedništva među mjesnim Crkvama. Tijekom vremena razvijali su se drugi oblici, tj. patrijarhati koji su obuhvaćali razne metropolije. I metropoliti i patrijarsi bili su dijecezanski biskupi s potpunim biskupskim ovlastima u svojim biskupijama. U pitanjima vezanim uz metropolije ili patrijarhate, morali su raditi složno s drugim biskupima. Ovaj način djelovanja u korijenu je sabornih ustanova u strogom smislu riječi, kao pokrajinski sabor biskupa. Ove je sabore sazivao i predsjedao im metropolit ili patrijarh. On i drugi biskupi djelovali su u uzajamnoj dopunjenosti i bili su odgovorni pred Saborom.

Crkva na sveopćoj razini
15. – Između četvrtoga i sedmoga stoljeća počeo se priznavati poredak pet patrijarhalnih sjedišta, temeljen na ekumenskim koncilima i na njima potvrđivan. Zapadni patrijarhat imao je sjedište u Rimu i imao je prvenstvo časti, zatim Carigrad, Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem, točno po ovom poretku, prema kanonskoj predaji.2
16. – Na Zapadu, prvenstvo sjedišta u Rimu bilo je shvaćeno, posebno od četvrtoga stoljeća, u odnosu na ulogu Petra među apostolima. Prvenstvo Rimskoga biskupa među biskupima postupno je tumačeno kao povlastica koja mu je pridavana kao Petrovu nasljedniku, prvomu među apostolima. Ovo shvaćanje nije bilo usvojeno na Istoku, koji je o ovoj točki imao različito tumačenje Pisama i Otaca. Naš će se dijalog moći vratiti na to pitanje u budućnosti.
17. – Kada se u jednom od pet sjedišta poretka birao novi patrijarh, bila je zajednička praksa poslati pismo svim drugim patrijarsima, najavljujući svoj izbor i uključujući ispovijest vjere. Takva “pisma zajedništva” bila su dubok izraz kanonskoga veza zajedništva među patrijarsima. Uključujući ime novoga patrijarha, prema točnu poretku u diptisima svojih Crkava čitan za vrijeme liturgije, drugi su patrijarsi priznavali njegov izbor. Poredak patrijarhalnih sjedišta nalazio je svoj vrhunski izraz u slavlju sv. Euharistije. Svaki put kada bi se dva ili više patrijarha sastajala da slave Euharistiju, držali su se poretka. Ova je praksa očitovala euharistijsku narav njihova zajedništva.
18. – Počevši od Prvoga ekumenskoga koncila (Niceja, 325.) važna pitanja u odnosu na vjeru i kanonski poredak u Crkvi raspravljana su i rješavana na ekumenskim koncilima. Iako Rimski biskup nije sudjelovao osobno ni na jednom od onih koncila, svaki su ga put zastupali njegovi izaslanici i odobrio je koncilske zaključke post factum. Crkveno shvaćanje kriterija o usvajanju jednoga koncila kao ekumenskoga razvilo se tijekom prvoga tisućljeća. Na primjer, natjeran povijesnim okolnostima, Sedmi ekumenski koncil (Niceja II., 787.) detaljno je opisao kriterije onako kako su tada shvaćeni: sloga poglavara Crkava, suradnja Rimskoga biskupa i složnost drugih patrijarha. Ekumenski koncil mora imati vlastit broj usvojen u slijedu ekumenskih koncila i njegovo učenje mora biti u skladu s onim prethodnih koncila. Prihvaćanje od Crkve kao cjeline uvijek je bio posljednji kriterij ekumeničnosti jednoga koncila.
19. – Tijekom stoljeća upućivani su mnogi prizivi na Rimskoga biskupa, i s Istoka, o disciplinskim pitanjima kao i uklanjanje jednoga biskupa. Na Sardičkoj sinodi (343. – danas Sofija) bio je pokušaj da se odrede pravila za ovaj postupak. Sardika je bila prihvaćena na Trulskom koncilu (692. – u Carigradu). Sardički kanoni određivali su da se jedan biskup, koji je bio osuđen, može prizvati na Rimskoga biskupa i da je ovaj potonji, ako je to smatrao prikladnim, morao odrediti drugi postupak, koji su morali voditi biskupi u pokrajini susjednoj onomu istom biskupu. Prizivi u disciplinskoj stvari bili su upućivani i Carigradskoj stolici i drugim sjedištima. Tako su prizivi uvijek bili rješavani na saboran način. Prizivi na Rimskoga biskupa s Istoka izražavali su zajedništvo Crkve, ali Rimski biskup nije vršio kanonske vlasti nad Crkvama Istoka.

Zaključak
20. – Kroz čitavo prvo tisućljeće Crkva na Istoku i na Zapadu bila je ujedinjena u ustrajnosti apostolske vjere, u čuvanju apostolskoga nasljedstva biskupa, u razvoju struktura sabornosti nerazdvojivo vezanih uz prvenstvo, i u shvaćanju vlasti kao služenja ljubavi. Iako je jedinstvo između Istoka i Zapada bilo katkada složeno, biskupi Istoka i Zapada bili su svjesni pripadnosti jednoj Crkvi.
21. – Ova zajednička baština teoloških načela, kanonskih odredaba i liturgijskih praksa prvoga tisućljeća predstavlja nužnu odredišnu točku i snažan izvor nadahnuća bilo za katolike bilo za pravoslavne “dok traže lijeka rani svoga razdjeljenja na početku trećega tisućljeća”. Na osnovi ove zajedničke baštine, i jedni i drugi moraju razmišljati o tome kako prvenstvo, sabornost i uzajamnost koja među njima postoji mogu biti shvaćeni i vršeni danas i u budućnosti.
– Iz čitanja cjelovita teksta vidi se koliko je bilo napora i kompromisa u konačnoj redakciji da i katolička i pravoslavna strana pristanu na zajednički tekst o sabornosti i prvenstvu na mjesnoj – dijeceze, pokrajinskoj – metropolije i patrijarhati i na sveopćoj razini – pet patrijarhata s prvenstvom časti Rimskoga patrijarhata i ekumenski koncili u prvom tisućljeću, i to su tri podnaslova. Više se čita bojažljivosti da se ne prekinu razgovori negoli hrabrosti da se iznese stvarnost. U prvom se tisućljeću razvila teologija prvenstva vlasti Rimske stolice, koja nije tako protumačena, ni biblijski ni tradicijski, na Istoku. Ipak, na tu će se temu Komisija navraćati u budućnosti. Sva je muka u povezivanju “množine” Crkava na Istoku koje hoće suglasnu sabornost bez prvenstva vlasti, i “jednine” Katoličke Crkve koja hoće prvenstvo i jedinstvo u svakom pogledu. Pravoslavna je Crkva doživjela težak udarac na sabornost ovoga ljeta kada su četiri Crkve odbile sudjelovati na Pravoslavnome saboru na Kreti oko kojega ima više nesloge negoli sloge u tumačenju. Kako će se dalje odvijati i proučavati “sabornost i prvenstvo” u drugom tisućljeću, vidjet će se na sljedećim plenarnim zasjedanjima Komisije. Očito je jedno: bez ekumenskog dijaloga – koji ne obuhvaća samo šezdesetak teologa s jedne i s druge strane, nego sav kler i puk Božji na Istoku i Zapadu – nema napretka u kršćanskom jedinstvu, pogotovo što je i na Kreti službeno rečeno da ekumenizam nije u suprotnosti sa samom naravi Pravoslavne Crkve. Jasno je da ovaj dokument nikoga ne obvezuje, ali može pomoći liječenju ranjene ekumene!

______________________

1 Apostolski kanoni, njih 85, jesu Osmo poglavlje Apostolskih konstitucija, za koje se na Istoku vjerovalo da potječu od Apostola. To je skup pravila kojima se ravna uprava i stega prve Crkve. Kanoni su potvrđivani na koncilima 4. stoljeća, a i kasnije, osobito na Trulskom u Carigradu, 692. godine. Katolička Crkva usvojila je samo prvih 50 kanona od tih 85 i prevela na latinski.
2 Papa Benedikt XVI. dokinuo je zapadni patrijarhat 2006. godine. Pravoslavcima je malo žao, jer je tako figuriralo 5 patrijarha (pentarhija), od kojih je rimski prvi po časti, a ne po vlasti.