La nuova Bussola quotidiana, 23. siječnja 2021. donosi članak koji potpisuje Maria Garcia, “Španjolska, zemlja izlomljenih križeva iz mržnje prema kršćanima”, a ovdje sažimamo u bitne točke. I dodajemo malo povijesti da se bolje razumije sadašnje ideološko bolno stanje. Ako Urednik prigovori da ovo nije članak za Ranjenu ekumenu, odgovoriti valja da jest za Ranjenu ljudsku pamet, za Ranjene kršćane-katolike. Mržnja na vjeru, na kršćansku vjeru, od bezbožno zadojenih ljevičara svih vrsta. Zađimo malo u prošlost Španjolske odakle dolaze veliki sveci Katoličke Crkve: sv. Dominik, sv. Ignacije, sv. Ivan od Križa, sv. Terezija Velika da ne nabrajamo ostalih 130 svetaca i svetica.
Građanski rat. Španjolsko kraljevstvo pada 14. travnja 1931. Kralj Alonso XIII. mora u izgnanstvo. Na izborima pobjeđuje Narodna fronta koja okuplja oko sebe sve što je nagnuto nalijevo, i proglašava Republiku. Republikanci preuzimaju vlast.
Papa Pio XI. (1922.-1939.) poziva katolike da surađuju s novom vlašću radi jedinstva Španjolske.
Ali nova se vlast ponaša kao prava strahovlada, bez Božjega straha i ljudskoga srama: 1. dokida isusovce; 2. pretvara katoličke škole u zadruge bez javnih religioznih manifestacija; 3. uvodi civilne ženidbe i razvode brakova; 4. konfiscira crkvena dobra i iznajmljuje ih Crkvi!; 5. mijenja nacionalnu zastavu i himnu itd. Kroz tri takve vlade do 1936. stanje sve gore i gore: agrarna reforma, štrajkovi, pad ekonomije, grca se u siromaštvu. Od veljače do srpnja 1936. bilo je 160 napada na crkve i samostane, 269 ubojstava: na djelu su jasni obrisi komunističke oktobarske revolucije iz 1917.
Ali i oporba raste: tradicionalno zajedništvo, španjolska falanga (“bojni red”) i dio vojnih snaga organiziraju se da uspostave red. Vojne se snage 17. i 18. srpnja 1936. pokazuju jakima i u španjolskim kolonijama, osobito u Maroku, i u Španjolskoj. Zemlja je ratno razdijeljena na “crvenu” i “nacionalnu”. Na čelu je falangista i “pobunjeničke hunte” od srpnja 1936. Francisco Franco nazvan Caudillo – Vođa. Republikancima se priključuju istaknuti komunisti iz Italije, Madžarske, Njemačke, Tito iz Jugoslavije s ostalih 1050 dragovoljaca “španskih boraca”, sve pod vodstvom SSSR-a. Republikanci zlatom plaćaju njihovu pomoć. Falangistima daju potporu talijanski fašisti i njemački nacisti. Sukobljuju se totalitarni sustavi. I jedni i drugi bore se za “demokraciju” i “slobodu”.
Simbol otpora – Alcàzar. U Toledu, gradu 70 km od Madrida, ima tvrđava na brežuljku iz prvih stoljeća, zvana Alcàzar. Kroz povijest često obnavljana. U njoj je još od 19. stoljeća Vojna akademija, kojom 1936. zapovijeda pukovnik Jose Moscardo Ituarte (1878.-1956.). Republikanci uhićuju njegova 24-godišnjega sina Luisa i traže u zamjenu Alcazar s Akademijom. Moscardo odgovara: Dajte mi sina na telefon! Veli sinu: “Bogu preporuči dušu i umri kao domoljub! Živio Krist Kralj! Živjela Španjolska!” Luis je bio ubrzo ubijen. Opkoljeno premoćnim republikanskim snagama, bez hrane, svjetla i druge pomoći 1588 osoba (147 časnika i pitomaca, 903 građanina borca, 538 žena i djece) odolijeva oko 70 dana, od 21. srpnja do 28. rujna 1936. kada pristižu osloboditeljske trupe generala J. E. Varele Iglesiasa. Spašeno je i ono dvoje djece koje je rođeno za vrijeme opsade.
Sveta Stolica u početku ne daje suda o pobuni, ali kada počinju stizati vijesti o pokoljima počinjenima in odium fidei, iz mržnje prema katoličkoj vjeri, Vatikan se jasno opredjeljuje za pravo-dužnost pobune protiv tih društvenih zala. Papa Pio XI. u enciklici Divini Redemptoris o bezbožnu komunizmu, od 19. ožujka 1937. ističe protukatolički karakter Republike.
Rat je završio falangističkim zauzećem Madrida 1939. Smatra se da je u ratu poginulo do milijun ljudi. Svršetak rata 1. travnja 1939. pobjedom nacionalista uspostavlja se Frankov režim. Bio je to uvod u Drugi svjetski rat. Španjolska je iscrpljena, ne sudjeluje u velikom ratu, ne može pomoći ni onima koji su njoj pomagali.
Spomenik. Od 1940. do 1958. u Escorialu kod Madrida gradi se izniman nacionalni spomenik: s bazilikom Sv. Križa, s opatijom benediktinaca i s Križem 150 metara visokim u prostoru nazvanu Valle de los Caidos – Dolina palih. Tu su i grobovi ili natpisi 33.872 pala u Građanskom ratu, većinom republikanaca. Tu je od 1975. i grob Francisca Franca, jedinoga koji nije poginuo u ratu. Od 1975. do 2019. vodi se pravi pravno-sudski rat oko Francova groba: prolazi sve sudske faze s dna do vrha i obrnuto, dok njegovi posmrtni ostatci nisu preneseni na javno groblje u Madrid, 24. listopada 2019.
Mučenici. U građanskom trogodišnjem ratu stradalo je 13 biskupa, 283 redovnice, 2365 redovnika, 4184 svjetovna svećenika a laika katolika ni broja se ne zna. Od 1987. do 2020. proglašeno je 1962 mučenika i mučenice za vjeru, za Crkvu, za Krista. Gotovo svake godine pojedinci ili skupine mučenika na oltaru: najbrojnija skupina priznatih mučeničkih svjedoka u povijesti Crkve iz jednoga razdoblja. Drugi kandidati za oltara čekaju na Kongregaciji za kanonizaciju.
Dolazimo na današnji ideološki ljevičarski bijes koji se pokazuje u gradovima kojima upravljaju stranke: Psoe – Španjolska socijalistička radnička stranka, osnovana 1879., Izquierda Unida – Ujedinjena ljevica, 1986., i Podemos – Možemo, 2014. Ta furija izaziva užasne prizore uklanjanja kršćanskih simbola pod izgovorom antifrankizma. Već godinama ljevica na vlasti ruši vjerske simbole. U posljednje dvije-tri godine srušeno je desetak velikih križeva i bačeno u zaklonište ili smeće, i to brigom i nastojanjem socijalističkih uprava. Neki su vjernici na ta mjesta pokušali staviti druge križeve, ali je i to uklonjeno. Ljevičari svoj teror nazivaju slobodom i demokratskom pedagogijom! Sadašnji premijer Sanchez obećava borbu protiv križa koji, po njemu, ovjekovječuje “sjećanje na mržnju”. Sada su sve snage usmjerene na to da se “zakonski” sruši i veliki križ od 150 metara u nacionalnom spomen prostoru, kao zadnji simbol frankizma, a zapravo vrhunski simbol kršćanstva. Vlada pristupa glasovanju “Zakona povijesnoga sjećanja”, tj. napadu na kršćanstvo. I nemoj se, čitatelju, čuditi ako u sljedećem broju Ranjene ekumene pročitaš da su benediktinci iz svetišta-mauzoleja istjerani i da je sve hramsko i memorijalno svedeno na građansko groblje, spomen obilježje ujedinjenih socijalističkih devastacija.
* Križ je oduvijek bio i ostao predmet ljudske mržnje. Bilo da pojedini ljudi i narodi (počelo je od Feničana) svoje najveće neprijatelje pribijaju na križ, bilo da neki mrze Otkupitelja pribijena na križu kroza svu dvotisućljetnu povijest. Najviše se ta strast očitovala u osudi na križ Isusa Krista, koji je svoj križ prihvatio i pretvorio ga u sredstvo spasenja čovječanstva. Kristov je križ izazov rušiteljima toga vrhunskog simbola ljubavi i spasenja i u Jeruzalemu i u Daytonu i u Madridu i u Mostaru. Borba traje: kršćani križ vraćaju na Golgotski brežuljak, a križomrsci bacaju ga u smeće. O Spase roda ljudskoga * na Križu za nas raspeti, * Iz tvoga boka presvetog * Nek život svima prostruji!
Večernje novosti, 31. siječnja 2021. Dopisnik Novosti, Branko Vlahović, intervjuirao je mitropolita Ilariona kojemu postavlja i ova dva pitanja:
Kako ocjenjujete današnje odnose RPC-a s Vatikanom? Na Kubi je 2016. bio prvi susret ruskoga patrijarha i rimskoga pape. Što treba uraditi da se pođe dalje?
– Susret pape Franje i ruskoga patrijarha Kirila u Havani bio je uvjetovan neophodnošću koordinacije napora da se zaštite kršćani na Bliskom istoku. Organizaciji susreta prethodio je mnogogodišnji, mukotrpan rad. Sada je u sklopu nastavka pravoslavno-katoličkoga bogoslovnog dijaloga prvenstveno važan zajednički rad u socijalnoj, kulturnoj i dobrotvornoj sferi. U skladu s postignutim dogovorima u Havani, počela je realizacija niza humanitarnih projekata na Bliskom istoku. Minulih je godina aktivirana i kulturna suradnja. Bez obzira na to što još postoje razlike u stajalištima, mi uspješno radimo na realizaciji mnogih zajedničkih projekata, čuvajući vlastiti identitet i istovremeno realiziramo naše zajedničke kršćanske pozive u suvremenim uvjetima.
Ima li istine u pričama da papa Franjo ne može doći u Rusiju jer se protive patrijarh Kiril, mnogi svećenici i vjernici?
– Posjet pape Franje Rusiji sada nije na dnevnom redu. Treba podcrtati da su aktualni Papa, ali i njegovi prethodnici već bili u nizu država koje pripadaju zoni kanonske odgovornosti Ruske pravoslavne crkve. Svaki put to se pitanje vagalo, vodeći računa o specifičnostima situacije u konkretnim zemljama. Važno je da se očuva krhka i delikatna međukonfesionalna ravnoteža.
* Socijala, kultura, koncerti, humanitarna – naprijed! Bogoslovni dijalog – stop! Pohod Rusiji – stop! Dok ne dozriju uvjeti – non-stop!
Izvor: Crkva na kamenu