Stefan “Prvovjenčani” pa “Drugovjenčani”

Foto: www.manastirstudenica.rs

Portal beogradskih Večernjih novosti, od 25. listopada 2017., donosi naslov “Stefan Prvovjenčani temelj srpske države”.
U Srpskoj akademiji nauka i umetnosti (SANU) održana je tribina u povodu 800. obljetnice krunidbe prvoga kralja Nemanjića, Stevana ili Stefana ili čak Stjepana, temeljnoga stupa dinastije Nemanjića, koja je najdulje vladala Srbijom ili Raškom, više od 200 godina, tj. od 1166. do 1371. Tribini je, osim akademika i drugih uvaženika, prisustvovao i patrijarh Irinej.
Otac Stefan Nemanja, prvi je raški ili srpski knez, veliki župan, koji je vladao 30 godina: 1166.-1196. On je primio latinsko krštenje i imao je dobre odnose s rimskim Papom. Taj Stefan Nemanja imao je tri sina: Vukana, Stefana i Rastka. Vukanu je otac na upravu dao Zetu ili Duklju; Stefanu je dao Rašku ili Srbiju, a Rastko se već bio povukao na Svetu goru Atos u Grčku, gdje je obnovio napušteni manastir Hilandar, zamonašio se i uzeo ime Sava. Kada je otac Stefan Nemanja napustio vlast u Raškoj, najprije se zamonašio pod imenom Simeon, zajedno sa svojom suprugom Anom koja se monaški prozvala Anastazija. Potom je otišao na Hilandar pridruživši se sinu Rastku-Savi. Umro je 1199. Budući da su mu kosti ili mošti izlučivale, točile neku vrstu mirisave tekućine, zvanu mira, nazvan je Mirotočivim, čudotvorcem. Zato je ubrzo nakon smrti proglašen svetim. Kosti su mu 1208. prenesene s Atosa u njegovu zadužbinu u Studenicu, u središnjoj Srbiji, gdje su kosti i supruge mu Anastazije.
U to doba na djelu je Četvrta križarska vojna kojom je 1204. zauzet Carigrad i uspostavljena latinska vlast, odnosno Latinsko carstvo pod vodstvom Mlečana, a carstvo je potrajalo do 1261. godine. Redovito su bili imenovani i car i patrijarh u Carigradu. Ta 1204. smatra se godinom definitivna raskida zajedništva između Rima i Carigrada. Dotadašnja ranjena ekumena bila je – pokopana!
Sin Stefan Nemanjić bio je najprije knez raški, a 1217. godine papa Honorije III. poslao mu je kraljevsku krunu. Budući da je on prvi okrunjeni srpski kralj, nazvan je Prvovjenčani, tj. krunom ovjenčani. Ima srpskih povjesničara koji niječu tu historijsku činjenicu pa događaj krunjenja smještaju koju godinu poslije, npr. 1221. posredstvom bizantskoga cara iz Niceje. Stefan Prvovjenčani Nemanjić učvrstio je nemanjićku dinastiju koja je potrajala do 1371. godine.
Sin Stefan napisao je “žitije” svoga oca monaha Simeona. U tom životopisu kralj Stefan Prvovjenčani piše za svoga oca Simeona da ga je krstio “latinski jerej” u Ribnici u Duklji, jer u toj zemlji nije bilo drugih svećenika, osim katoličkih. Dakle, sin svjedoči za oca.
Monah Sava Nemanjić (1169.-1236.) uspio je 1219. godine zadobiti naslov arhiepiskopa u Raškoj i utemeljiti samostalnu nacionalnu Srpsku pravoslavnu Crkvu. Tako su išle usporedno nacionalna država i nacionalna Crkva.
Vratimo se nedavnoj beogradskoj tribini SANU-a i njezinim sudionicima.
Ljubomir Maksimović, potpredsjednik SANU-a, rekao je da je krunidba Stefana Nemanjića prije osam stoljeća značila ulazak srednjovjekovne Srbije u krug tada međunarodno priznatih europskih država.
Smilja Marjanović Dušanić istaknula je da nedoumica: je li Stefan okrunjen jednom ili dva puta, kao i nedorečenost: po kojem je obredu okrunjen, latinskom ili bizantskom, i dalje ostaje, ali za Srbe ta krunidba označuje odlučujući događaj u obrani Nemanjine baštine. I nastavlja: “Bilo bi pogrješno pretpostaviti da je uvjet krunidbe iz 1217. godine bilo Stefanovo prihvaćanje katoličanstva. U prilog tomu ide i podatak da protiv njegova krunjenja nije prosvjedovao ni ohridski arhiepiskop pod čijom je jurisdikcijom tada bila episkopija u Rasu. Istodobno to je razdoblje u kojem su braća Stefan i Sava zajednički gradili svetiteljski kult Simeona Nemanje.”
Patrijarh Irinej izjavio je: “Krunidba Stefana Prvovjenčanog vrlo je važan trenutak i datum u srpskoj povijesti. Ona je potvrdila koliko su Nemanjići bili dalekovidni. Mnoge su stvari, možda, prihvaćali, ali ne odričući se onoga što predstavlja pravoslavlje i istok. Zahvaljujući tomu naša je država opstala toliko vremena, a zahvaljujući takvoj organizaciji svijesti naš je narod izdržao sve ono što je nadošlo poslije pada srednjovjekovne Srbije.”
Prema izjavama ovih navedenih uglednika, prvo: ostaju povijesne sumnje je li povijesni papa Honorije (1216.-1227.) poslao povijesnu kraljevsku krunu povijesnomu knezu Stefanu Prvovjenčanomu (1217.-1228.), ali nema sumnje da je Srbija “ušla u krug tada međunarodno priznatih europskih država”, kojima se tada pristupalo po papinskom priznanju. Drugo: nedoumica je li “Prvovjenčani” latinskom krunom bio domalo i “Drugovjenčani” bizantskom krunom okrunjen, doduše, i dalje ostaje, kao što i nedorečenost “po kojem je obredu okrunjen”, latinskom ili bizantskom, ali ta je krunidba odlučujuća za Srbe. Treće: dalekovidnost Nemanje i Nemanjića nadaleko je vidljiva u njihovu prihvaćanju, “možda”, “mnogih stvari” i iz Latinske Crkve, kao što je sakramentno krštenje ili kraljevska kruna, ali nisu se Nemanjići “odricali ni pravoslavlja ni istoka”. Na “pravoslavlje” bi jednostavno nakalamili “možda” “mnoge stvari” katoličke, a na “istok” zapadne. “Zahvaljujući tomu naša je država opstala toliko vremena”, s ponosom ističe poglavar Srpske pravoslavne Crkve. Uzroci možda nisu jasni, ali su posljedice prejasne.

Izvor: Crkva na kamenu