O svetoj ispovijedi nikada, nigdje, ni na koji način

Za Crkvu je ispovjedna tajna “sakramentalni pečat”. Prema kan. 983 sakramentni je pečat nepovrjediv. Kada osoba otvori svoju dušu svećeniku ispovjedniku da ispovjedi ono što joj opterećuje savjest, između njih nastaje sveta tajna. Preko svećenika, kao služitelja sakramenta pokore, djeluje Krist koji raskajanomu oprašta grijehe. Stoga svećenik ispovjednik ni na koji način, ni izravno ni neizravno, ne smije obznaniti sadržaj ispovijedi. Ako ispovjednik izravno povrijedi sakramentalni pečat, odmah upada u unaprijednu kaznu izopćenja (latae sententiae) pridržanu Apostolskoj Stolici. Ako to učini neizravno, treba biti kažnjen (ferendae sententiae) prema težini kažnjiva djela (kan. 1388, §1). Osim ispovjednika, tumač i drugi do kojih je na bilo koji način doprlo znanje o grijesima, obvezni su čuvati ispovjednu tajnu. Ako se toga ne budu držali, mogu biti kažnjeni pravednom kaznom, pa čak i izopćenjem (kan. 1388, §2). Kod izravne povrjede sakramentnoga pečata Apostolska pokorničarna mjerodavna je za otpuštanje kazne izopćenja posebnim postupkom. U ostalim slučajevima mjerodavan je mjesni ordinarij. A i sam je penitent pozvan da o sadržaju vlastite ispovijedi, izvan ispovijedi šuti. Odakle onda pravo bilo komu drugomu da u bilo kojoj formi zadire u svetost sakramenta ispovijedi?!

 

Cijelu kolumnu možete pročitati u tiskanom izdanju.

Izvor: Crkva na kamenu