“Tajni dokumenti”

Foto: https://www.glas-koncila.hr/

Glas Koncila, br. 7, 7. II. 2021., str. 11. Razgovor s dr. Johanom Ickxom, vatikanskim arhivistom i povjesničarom, direktorom Povijesnoga arhiva Druge sekcije za odnose s državama Državnoga tajništva Svete Stolice.
Marino Erceg: Mnoge kritičare nadbiskupa Stepinca, koji će zasigurno naići i na ovaj naš razgovor, žarko zanima postoje li dokumenti koji govore o nekim kontroverzama vezanim uz njega. Jeste li u svojim istraživanjima naišli na dokumente koji bi inkriminirali nadbiskupa Stepinca kao aktera u teškim danima Drugoga svjetskog rata?
Johan Ickx: Nikako. I vjerojatno nitko ne će ni naići na takvo nešto. Čak je i zajednička pravoslavno-katolička komisija o Stepincu prije nekoliko godina zaključila da postoje razilaženja u tumačenju činjenica i dokumenata, no dosad, koliko sam ja upoznat, ni jedan optužujući dokument nije pronađen. Zahvaljujući otvaranju svih arhiva Svete Stolice, dobit će se jasnija slika o toj temi.
* Kad bi bilo tih kompromitantnih dokumenata, već bi se upotrijebili u pripremi za beatifikaciju. Ako je Stepinac prošao na procesu za beatifikaciju, a za to je provjeren svaki spis i Stepincu i od Stepinca, može se s pravom očekivati da će tako proći i za kanonizaciju. A da je tumačenje jedne i druge strane mješovite ekumenske komisije različito, to stoji: braći s druge strane dosta je za optužbu Stepinčevo zauzimanje za Hrvatsku državu, ali ne i za režim, pa da ga proglase ratnim zločincem. A Stepinac je jednako bio za Hrvatsku državu i 1934. i 1941. kao i 1946. kada je na montiranu sudskom postupku u Zagrebu hrabro istaknuo: “Nisam bio persona grata [poželjna osoba] ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje [predsjednik suda Ž. Vimpulšek – Ljubav koja ne prestaje, str. 90.]. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.
Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napredaju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktična baza i pozadina mojih poslanica i propovijedi. I to što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti [1945.] i u Atlantskoj povelji [1941.]. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Sveta Stolica je toliko naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti? Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost. Ako mislite da je hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno još pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je.”
To je ključan dokument poznat svemu svijetu.

Izvor: Crkva na kamenu