USTANI, CARE LAZARE!

Foto: Cnak

Bihaćko-petrovačka eparhija, 23. lipnja 2021. – Episkop Sergije Karanović govori:
Bliži nam se Vidovdan! Ni prvi ni posljednji. Dođe i prođe, a mi ostajemo isti, sa sobom, nespremni da se suočimo sa zlom u sebi, sa manama koje množimo, s grijesima koji nam kao rđa izjedaju dušu, a mi to ne vidimo niti želimo da vidimo. Zato nas je sve manje, zato zavidimo jedni drugima, zato u bratu neprijatelja nalazimo. Zbog toga tonemo u bezdan bratomržnje. Pored nas samih neprijatelji nam ne trebaju. Mi radimo njihov posao, umjesto njih. Besplatno.
Podijeljeni među sobom, iskopali smo političke rovove iz kojih ispaljujemo plotune mržnje jedni na druge, radujemo se propasti onih koji nas ne vole i onih koje ne volimo, dok istovremeno pričamo o srpstvu, lažući sami sebe, jer ne možemo voljeti narod kojem pripadamo ako ne volimo sve one koji taj narod čine narodom.
Tražeći svoje mjesto pod Suncem, tumaramo iz Evrope do Rusije, u dalekoj Kini tražimo slamku spasa, ne shvatajući da smo sami sebi i uzrok i posljedica, i uspon i pad. Gospod nam je pružio komadić zemlje i parče vremena da izgradimo sami sebe, da se bavimo sobom, da sebe ispravljamo i podižemo iz blata grijeha. Ako sami sebi ne pomognemo, ni drugi nam neće moći pomoći.
Dubina našeg ponora, između ostalog, ogleda se ovih dana u Podgorici, o čemu je govorio i naš patrijarh. Jednovjerna braća, koja su se na krilima podrške blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija uspeli na vlast, danas, zbog parčeta te iste vlasti, posrću u bratomržnji, optužbama, klevetama, ispunjavajući, ničim izazvanu, kletvu naših neprijatelja: “Da Bog da se o sebi zabavili”.
Podijeljeni državnim granicama, omeđeni političkim partijama i sukobljeni zbog sitnica kojih se sutra nećemo ni sjećati, ne primjećujemo da nam život prolazi, da nam vrijeme curi kroz prste. Život, koji smo dobili na dar i kao priliku da od njega nešto napravimo, neumitno teče, noseći svoje neostvarene planove u ambis besmisla ovoga svijeta.
Zato je nadolazeći Vidovdan prilika da se pogledamo u ogledalu istine. Da se vidimo i da nas vide, ne onakvima kakvi jesmo nego onakvima kakvi trebamo biti, da bismo u smrtnom času, kad dođe taj strašni tren, mogli sami sebi potvrditi da smo živjeli život dostojan čovjeka, da smo učinili sve što smo mogli kako bismo postali bolji, pravedniji, pošteniji, da smo voljeli sebe tako što smo služili Bogu tako što smo služili braći, da smo voljeli Kosovo tako što smo voljeli sopstvena sela, pradjedovske njive, stara groblja i drevne hramove…
Ustani, care Lazare, vaskrsni u nama svo dobro koje smo u sebi zakopali. Probudi se u nama, budeći zaspalu ljubav prema onima od kojih svi okreću glavu, kako bismo na Kosovu Polju našeg srca ugledali tvoj lik, da nas opomene i posrami.
* Vladika Sergije, rođen u Bačkoj Palanci 1975., eparh SPC-a u Frankfurtu za cijelu Njemačku, od 2014. do 2017. godine, a od tada episkop bihaćko-petrovački, upućuje ovaj glasan i kolektivan ispit savjesti, koji doslovno prenosimo, s obzirom na Pravoslavnu crkvu u srpskom narodu u sadašnjem povijesnom trenutku. Stara je svetootačka riječ: kada se Crkva miješa u politiku (kao što su se neki “na krilima podrške blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija uspeli na vlast”), onda ili Crkva imala koristi od toga ili ne imala, uvijek je na gubitku! A pogotovo valja imati na umu onu božansku: Podajte caru (Lazaru) carevo, a Bogu Božje – da parafraziramo Gospodina Isusa (Mt 22,21) – jer ionako imamo pune ruke posla i u svojim crkvenim redovima i u neredima!

Izvor: Crkva na kamenu