Vjerujem da ćete se složiti da i propovijed može biti gorljiva/vatrena, a da se nijedna riječ ne izgovori. Možda nekada vapimo i za takvom propovijedi (a kakvih se sve naslušamo). Uostalom, koliko smo do sada čuli propovijedi u crkvama gdje idemo na svetu Misu? Koja me dirnula i(li) promijenila?
I grobovi nam puno toga govore, a šute. Možda nikad ne bismo smjeli zaboraviti talijansku poslovicu: “Nakon partije šaha, i kralj i pijun idu u istu kutiju.” Potrudimo se da naš život bude doista vatrena propovijed.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu