O ratu se može govoriti i pisati samo površno. Nikada ne možemo prodrijeti u samo “srce tame” rata i obuhvatiti sve dimenzije zla koje on (do)nosi. Na sreću, rekli bismo, jer svu težinu istine o stvarnim događajima u ratu normalno ljudsko biće ne bi moglo podnijeti bez težih emocionalnih oštećenja. Zbog toga se, kad govorimo o ljudskim životima koje rat razara i uništava, služimo brojkama. Statistika nas spašava od suočavanja s imenom i licem osobe koju je rat progutao.
Na jedan slučaj upućuju tri dopisa iz vremena Drugoga svjetskog rata, sačuvana u Hrvatskom državnom arhivu (Zagreb). Netko od činovnika iz tadašnje vlasti Nezavisne Države Hrvatske piše Ministarstvu unutarnjih poslova u Zagrebu o sudbini nekoliko Čapljinaca, koje je osobno poznavao, i moli da ih se pokuša spasiti iz nevolje u koju su čudnom “igrom” ratnog vihora dospjeli.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu