Gledajući na položaj kršćana u raznim zemljama diljem Azije i Afrike, i što im se dogodilo samo u posljednjih stotinjak godina, da ne spominjemo nekadašnju kršćansku sjevernu Afriku, ne možemo ne zaviriti i u svoje dvorište. Ne ćemo ići duboko u prošlost, jer bi nas to odvelo na “bespuća povijesne zbiljnosti”, nego je dovoljno vidjeti što je Katolička Crkva u BiH proživjela u ovome nedavnom ratu i kako je ostala desetkovana. Više ni to ne možemo promijeniti, ali možda bismo mogli utjecati na budućnost hrvatskoga naroda i Crkve u njemu. Da su kojim slučajem kršćani diljem Azije i Afrike imali bilo kakve svoje upravne jedinice, a još bolje države, ne bi im se dogodilo to što ih je snašlo. Onako, ostali su bez institucionalnih zaštita, te su doživjeli zator. Ista je stvar i s Hrvatima katolicima u BiH. Ako ovdje ne budu imali institucionalnu zaštitu, doživjet će sudbinu kršćana koji su nestali s čitavih azijskih i afričkih prostora. Poručuju li nam ovih dana iz Parlamenta da nema promjene Izbornoga zakona, i dalje će dosadašnji isti, zbog vlastitih “vitalnih interesa”, birati hrvatskomu narodu – njegova Predsjednika? Je li opet “janje vuku vodu muti”? Nakon svega rečenoga, još se netko pita zašto je većina Hrvata u BiH željela i još uvijek želi svoju upravnu jedinicu, ma kako se ona zvala. Zato nikoga ne treba čuditi zašto većina Hrvata katolika u BiH žali zbog uništenja Hrvatske Republike Herceg Bosne. Na žalost, protiv ove institucije bili su se digli mnogi, pa i neki iz redova hrvatskoga naroda. Neshvatljivo i gotovo nevjerojatno, ali je istinito. Valjda smo toliko mogli naučiti iz povijesti svijeta, a i iz svoje vlastite prošlosti da bez institucionalne zaštite narod, a onda i Crkva u njemu ne može opstati.
Cijelu kolumnu možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu