Da “beogradska istina” o 700.000 žrtava u Jasenovcu ipak nije Istina, potvrdio je predsjednik Vučić. Zahvalan predsjedniku Dodiku što zajedno obilježavaju teške događaje prošlosti “gde se tišina čuje čak i kada galamimo s govornice”, između ostaloga je rekao: “I to ovde i danas niko ne sme da zaboravi da nije reč samo o tome koliko je ljudi ubijeno nego o tome koliko ljudi su hteli da ubiju”, dodajući kako je to bio “master plan”, nešto što je “bilo zvanično i poželjno”, što je bio “državni zločin”.
Ovom nečuvenom izjavom, svjesno ili nesvjesno, Vučić je demitizirao brojku jasenovačkih žrtava. Desetljetna “zvanična” i politički “poželjna” galama o broju jasenovačkih žrtava – za koju i sam Vučić priznaje da nije stvarna nego pusto “htenje”, bila je “master plan” beogradske politike da se sa svih političkih, diplomatskih, školskih i medijskih govornica, hrvatski narod, i Crkva u njemu, prikažu genocidnim. Nije li to sustavan “državni zločin” ne samo prema jednomu narodu, nego i prema samim žrtvama s kojima se na ovako bezdušan način licitira i njihova krv u političke svrhe zlorabi?
Cijelu kolumnu možete pročitati u tiskanom izdanju.
Izvor: Crkva na kamenu