Zašto je to tako? Iz više razloga, a svi se svode na jedan

Prvo, zato što je određeno i dogovoreno pravilo da se sve mora odobriti suglasno, jednodušno, beziznimno. Ni među stvorenim dusima nije bilo suglasnosti: na ispitu jedni otišli u dobre duhove, a drugi u zle duhove, kako će biti takve beziznimne suglasnosti među nama jadnim ljudima!
Drugo, zato što je Crkva shvaćena na ljudski način: Prvi Rim imao je carsku i Petrovu Stolicu; Drugi Rim ili Carigrad oduzeo je carsku stolicu Rimu pa tako, onako usput, tijekom vremena, i Petrovu; a Treći Rim ili Moskva vidi danas sebe kao korifeja pravoslavnoga kršćanstva. Kada se ne prizna prvenstvo, jurisdikcijsko i doktrinarno, koje je Isus uručio, konkretno Petru, onda se apostolski nasljednici stalno naguravaju pitajući se tko je između njih prvi. A brojni primasi i patrijarsi nisu zadovoljni i sa šestim, devetim ili jedanaestim mjestom! Pa je ta tema prednosti, poretka i spomena u diptisima u liturgiji i sjedenja na Saboru odložena za buduća vremena kada ljudima ne će biti od tolike važnosti na kojem su mjestu u dvorani Posljednje večere!
Treće, zato što svaka nacionalna ili regionalna Crkva ima svoga patrijarha, primasa ili predstojatelja – maloga papu. I sada pitanje: kako su se ljudi međusobno dogovorili po “tijelu i krvi”, a ne po “objavi Oca nebeskoga” (Mt 16,17), da 381. godine daju carigradskomu patrijarhu naslov “ekumenski” zbog svega ugleda tadašnjega Carigrada, zašto se danas, u izmijenjenim okolnostima, ne bi ljudi međusobno dogovorili, opet bez ikakve objave s neba, da takav naslov i čast daju nekomu drugomu patrijarhu zbog ugleda i snage današnje, na primjer, Moskve?
Četvrto, ako se već vodimo ljudskim, a ne božanskim kriterijima, normalno je da izbije na površinu pritajeno pitanje kako, na primjer, moskovski patrijarh, koji ima 220 episkopa pod svojom jurisdikcijom i oko 150 milijuna vjernika, može sjediti na drugom mjestu, iza carigradskoga patrijarha, koji ima 120 episkopa pod svojom jurisdikcijom, a ni 3 milijuna vjernika?
Peto, uvijek je među nacijama i državama bilo političkih trvenja, ako ne drugih a ono graničnih. Ta su se trvenja prenosila i na religiozna jurisdikcijska područja. Na primjer, danas je u žestokoj jurisdikcijskoj svađi Antiohijski patrijarhat s Jeruzalemskim patrijarhatom jer je ovaj posljednji podigao arhiepiskopiju u Kataru, na terenu Antiohijske jurisdikcije. Raskinuli su i liturgijsko zajedničenje i svaku crkvenu komunikaciju. Ekumenski Carigrad, prvi po časti, kaže Antiohiji: Dođi na Sabor pa ćemo sutradan po završetku Sabora raspravljati o Kataru! Antiohija mu jednoglasno odgovara: Hoću Katar prije Sabora, inače ne dolazim na Kretu!
Isus je “ustanovio” Dvanaest apostola (Mk 3,14) i stavio im na čelo Šimuna Jonina, kojega je nazvao “Stijenom”, tj. Petrom (Iv 1,42), “prvakom” (Mt 10,2). Znao je da Tijelom – Crkvom, uz Njega kao zaglavnoga Kamena (Ef 2,20), ne može upravljati dvanaestoglava pamet nego jedna glava i jedna ruka s “ključevima Kraljevstva nebeskoga” (Mt 16,19). Pa kada se taj Šimun – Petar – Stijena posve u sebi “obrati, obraćat će braću svoju” (Lk 22,32) po onom prvenstvu i pastirstvu koje mu je uskrsli Gospodin pred šest svjedoka svečano dao (Iv 21,13-17). Tako današnjim autokefalnim Pravoslavnim Crkvama, kojih je četrnaest na broju, nedostaje Kefa/Stijena – Kefale/Glava – Petar!