MOSTAR (KIUM) – U ponedjeljak, 11. siječnja 2016., biskup Ratko Perić slavio je večernju sv. Misu u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve za dušu blagopokojnoga biskupa Pavla Žanića (1918.-2000.). U koncelebraciji sudjelovali su generalni vikar don Željko Majić, župnik msgr. Luka Pavlović, msgr. Ante Brajko, vikar don Josip Čule, i don Marin Skender, biskupov tajnik. Pjevanje je vodio don Niko Luburić.
Biskup je u početku rekao okupljenim vjernicima da prikazuje sv. Misu za vječni mir svoga prethodnika biskupa Pavla da njegovi pothvati koji su se sretno primili imaju sve više uspjeha, a oni koje je rješavao a nije ih bilo lako riješiti da ih Gospodin svojom mudrošću i ljubavlju privede kraju gledajući i na molitve i žrtve pokojnoga biskupa. Biskup je Ratko, među ostalima, spomenuo: za crkvene uprave ordinarija Pavla Žanića (14. rujna 1980. – 23. srpnja 1993.), i to nekoliko mjeseci nakon preuzimanja vodstva dviju hercegovačkih biskupija, pojavio se problem, nazvan fenomen međugorskih ukazanja, 24. lipnja 1981., koji se proširio svijetom i još uvijek kovitla pojedinim medijima nerijetko dijeleći ljude na pobornike i protivnike fenomena.
Najprije jedna načelna stvar. Fenomen privatnih mističnih doživljaja, s vanjskim ukazanjima ili s unutrašnjim viđenjima, svakodnevnim ili mjesečnim ili godišnjim porukama, trostrukim ili deseterostrukim tajnama, čudesima bilo kojega reda, fizičkoga ili moralnoga, u Crkvi uopće nikoga službeno ne obvezuje u savjesti i vjeri.
Nas obvezuje Isusovo otkupiteljsko djelo i sve što je s time povezano, tj. ukazanja njega kao Krista uskrsloga sa svim njegovim riječima i gestama, na čemu počiva vjera Crkve. A nakon završene službene objave, smrću posljednjega apostola, nema više obveznih ukazanja i objava. A to je li se ukazao sv. Petar ili sv. Ante nekoj osobi ili Blažena Gospa u Garabandalu u Španjolskoj, u San Damianu u Italiji, u Banneuxu ili Beauringu u Belgiji, ili na brdu Borg-in-Naduru na Malti, to katoličke vjernike ne obvezuje na prihvaćanje. Pa tako ni “ukazanja” u Međugorju. A upravo su od nekih međugorskih “vidjelaca” dolazile biskupu kategoričke “poruke” da mora prihvatiti međugorski fenomen, inače ga čeka Gospin “sud i sud moga Sina Isusa. I ako ne ostvari ovo što mu poručujem, znači da nije pronašao put moga sina Isusa”, stoji u pismu od 21. lipnja 1983. (Ogledalo pravde, Mostar, 2001., str. 89).
Biskup je Žanić, poznat kao osobito odan štovatelj Blažene Djevice Marije, pozorno pratio međugorski slučaj punih trinaest godina, od 1981. do 1993. godine. Osnovao je stručnu komisiju 1982., proširio ju je s desetak članova 1984., teologa i liječnika, prenio rezultate te komisije Kongregaciji za nauk vjere, 1986. Kongregacija je odlučila, prema svojim pravilima, da se to proučavanje, prije konačna pravorijeka, uzdigne na razinu tadašnje Biskupske konferencije. Fenomen je proučavan od 1987. do 1990. Rezultati istraživanja dijecezanskoga biskupa sadržani su u izjavi izrečenoj u Međugorju 25. srpnja 1987. (O.P., str. 47-50), a Biskupske konferencije u Zadarskoj izjavi 10. travnja 1991.: “Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima ili objavama” (Glas Koncila, 18/1991., str. 1).
U svim svojim nastupima biskup je Žanić bio odlučan i jasan, čak je i u Oporuci od 2. siječnja 1985., ostavio poruku: „Beskrajno žalim neposluh prema sv. Ocu i njegovim odredbama u Hercegovini. Žalim i podjelu Crkve i nemir koji je izazvan događajima u Međugorju. I taj nemir je posljedica neposluha Crkvi. Neka Gospa, Majka Crkve pomogne da se duhovi smire.“
Papa Ivan Pavao II., sveti, pisao je 21. svibnja 1991. čestitajući biskupu Pavlu Zlatni jubilej svećeništva i 20. obljetnicu biskupstva. Navodimo Papine riječi s obzirom na biskupstvo: „Postavši biskupom koadjutorom godine 1970., deset si godina ulagao svoje sile na duhovno dobro Kristovih vjernika u biskupiji mostarsko-duvanjskoj, koje si pratio neumornom ljubavlju i hrabrom revnošću. A kada je Tvojoj brižljivoj upravi povjerena biskupija, već su Te vjernici te pastve poznavali kao svoga oca i učitelja božanskih istina. Kao što nam je poznato, nevolje i poteškoće Tvoje pastirske službe učinile su teret još gorčim, ali nikada Ti nije uzmanjkalo neustrašive vjere; štoviše, sasvim su porasle Tvoja ljubav prema svima, izvrsna pobožnost i Tvoja marljivost u izboru i odgoju mladića pozvanih u službu Gospodnju“ (Crkva na kamenu, 6/1991., str. 1). Veliko priznanje svemu biskupovu radu i podnošenju nevolje “u vjeri, nadi i ljubavi”, kako je glasilo njegovo biskupsko geslo.
Biskup je 4. srpnja 1991. odgovorio Papi pismom iz kojega uzimamo nekoliko rečenica, kojima opisuje svoje zdravstveno stanje i situaciju Crkve u Hercegovini:
“Kasnim sa svojom zahvalom za Vašu preveliku čast koju ste mi iskazali Vašim očinskim pismom za moje jubileje: 50 god. svećeništva i 20 god. biskupske službe. Mille grazie, Santo Padre!
Moji svećenici i vjernici toplo su pozdravili Vaše riječi koje ste mi uputili, pa i u ime njihovo velika hvala. Isto tako i za blagoslov moje rođene sestre koja me pratila 50 godina […].
Oče Sveti, iako dobro izgledam, ipak me moja služba istrošila […] Navršio sam 73 godine života. Imam diabetes i svaki mjesec dana vršim kontrolu šećera u krvi. Imam također povišen krvni tlak, moram ga kontrolirati od vremena do vremena, a staračka mi skleroza otežava rad i memoriju. Cijeli moj mandat biskupa prošao je u napetosti i odatle sve moje bolesti. Dvadeset godina se mučim za rješenje podjele župa u Hercegovini po dekretu Romanis Pontificibus, za to sam bio 66 puta u Rimu […]. Zadnjih 10 godina nadošlo je još i Međugorje. Svi biskupi Jugoslavije rekli su da tu nema ništa nadnaravnog, […]”.
“Bili smo svjedoci da se biskup Žanić žarko i neustrašivo zauzimao za obranu časti i dostojanstva Blažene Djevice Marije u Crkvi i ovdje na zemlji, a ovom sv. Misom preporučujemo njegovu dušu Ocu nebeskomu i Očevu vječnomu Sinu, Isusu Kristu: Putu, Istini i Životu, i Duhu Svetomu, Duhu istine i ljubavi”, završio je biskup Ratko svoj nagovor u katedrali.