Priredio: Don Josip Galić
Uvez: Tvrdi
Cijena: 15,00 – EUR
Ova je knjiga tiskana zbog tri važna razloga. Prvi je taj što se nakon rata još uvijek Hrvatima katolicima Bijeloga Polja nigdje ne priznaje status žrtve, kao da su napali sami sebe. Mjesta njihova mučenja još se uvijek u medijima, pa i u literaturi, ne nazivaju pravim imenom – logorima, nego sabirnim centrima. Sabirni centri? Ako su to doista bili sabirni centri, otkuda ubijeni, premlaćeni, silovani, izgladnjivani. Budući da je u logorima Osnovna škola Potoci i IV. osnovna škola Mostar bilo i djece, po toj logici mogli su ih nazvati i dječji vrtići! Latinska poslovica veli: Inter arma silent leges (U ratu šute zakoni).
Drugi razlog tiskanja ove knjige jest taj što kod sugovornika, unatoč proživljenoj patnji, ne osjeća se mržnja nego praštanje i iskrena želja da se ovo nigdje i nikomu više ne dogodi, a ne će se dogoditi ako budemo u potrazi za istinom što je jedini put ka suživotu. Da bi se dogodila duhovna katarza na društvenoj razini, potrebna je istina. A istine još nema, zato rat na žalost i nije duhovno završio, on je samo odgođen do nove (ne)prilike.
Treći razlog tiskanja ove knjige leži u terapeutskom učinku ispričane muke, jer lijepo veli Ivo Andrić: “Rana koja se krije, sporo zacjeljuje.” U svim ratovima najviše su stradali oni koji s ratom nisu imali nikakve veze, niti su s njim što dobivali (obični vojnici na fronti, starci, žene i djeca, tj. civili). Budući da je svakim danom sve manje živih svjedoka iz ovoga vremena, neka barem ova knjiga ostane znak njihova stradanja, a nipošto sredstvo kojim se širi mržnja. Ona govori o besmislu zla s koje god strane dolazilo.
U životnim svjedočenjima koje donosimo u ovoj knjizi sigurno se i na žalost mogu pronaći i neki ljudi s onu “drugu stranu” sa sličnim sudbinama.
