Stepinac je razlučivao državu od režima

Foto: bitno.net

Pojmovi

Obrađujući naslovljenu temu, susrećemo se s tri društvena stanja: s domovinom, državom i vladom/režimom. Svako ćemo od tih stanja kratko i pojedinačno prikazati.

Domovina jest zemlja u kojoj je netko rođen, u kojoj ima dom i živi. To je matična zemlja njegova naroda, kojoj pripada svojim rođenjem, ili koju doživljuje kao svoju i koju voli kao svoju. Tako: Hrvatska je domovina svih Hrvata pa bila ona u sklopu Austro-ugarske Monarhije, Kraljevine SHS, komunističke Jugoslavije ili nezavisne Republike Hrvatske.

Domovnica jest isprava kojom se dokazuje pripadnost dotičnomu narodu, narodnoj zemlji koja je ujedno i država. Rođen si na sjeveru Amerike u hrvatskoj obitelji i želiš imati hrvatsku domovnicu, biti hrvatski građanin i državljanin, može ti se izdati domovnica kao znak pripadnosti tomu narodu, zemlji i državi.

Domovina jest trajna kategorija bez obzira na državne sklopove i vlade. Hrvatska je domovina svih Hrvata od stoljeća sedmoga.

Država jest suverena ili vrhovna vlast nad nekom zemljom, ograničenim područjem. Država je uređena politička i pravna zajednica svih stanovnika na određenom dijelu zemlje pod zajedničkom vrhovnom vlašću: demokratskom, kraljevskom, komunističkom, fašističkom, diktatorskom. Državljanin jest pripadnik neke države s pravima i obvezama prema toj pravno-političkoj tvorevini. Dokazi: iskaznica za unutarnje kretanje, a putovnica za inozemstvo. Državnost jest samostalnost dotične zemlje s međunarodnim priznanjem.

Država je privremena kategorija. Na području domovine hrvatske izmijenilo se u povijesti mnoštvo državnih tvorevina: kneževstvo, kraljevstvo, personalna unija s drugom zemljom, ili ovisno o rascjepkanosti zemlje koja je dijelom bila pod turskom vlašću ili austro-ugarskom ili mletačkom, ili kraljevsko-srpskom, ili NDH-ustaškom ili komunističko-jugoslavenskom ili današnjom republičko-hrvatskom ili ovom daytonskom tvorbom u kojoj mi sada živimo, koju ne znamo ni definirati.

Vladavina, uprava ili režim jest politički sustav u nekoj zemlji: carski, parlamentarni, nacistički, fašistički, despotski. Režim jest vlada sa svim ovlastima u upravljanju državom: zakonodavnom, provedbenom i sudbenom vlašću, koje bi trebale biti odvojene jedna od druge, ali su nerijetko sve tri u rukama jednoga čovjeka koji odlučuje o svemu.

Vlast ili vladavina jest još privremenija kategorija koja se ponegdje mijenja s izlaskom i zalaskom sunca, koja slijedi Gundulićevo pravilo u spjevu Osman: “Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje, tko bî gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje.” I uglavnom više je “kolo od nesreće” negoli “kolo od sreće”, osobito nesreće po podanike takvih režima!

Stepinčevi odnosi

Svi su ovi pojmovi bili poznati i jasni i zagrebačkomu nadbiskupu Alojziju Stepincu (1934.-1960.). On je razlikovao domovinu od države, a pogotovo državu od političkoga sustava. Njemu je Božja Providnost dosudila živjeti u jednoj domovini, onoj hrvatskoj, 62 godine, a u više državnih tvorevina: monarhijsko-austro-ugarskoj (1898.-1918.), monarhijsko-srpskoj/jugoslavenskoj (1918.-1941.), hrvatsko-ustaškoj (1941.-1945.), jugoslavensko-komunističkoj (1945.-1960.). A živio je pod više državnih sustava/prolaznih vladavina:

pod carsko-kraljevskom vladavinom iz Beča i Budimpešte,

pod Vidovdanskim ustavom (1921.-1929.) iz Beograda,

pod Šestosiječanjskom diktaturom (1929.-1931.),

pod Oktroiranim ustavom (1931.-1939.),

pod Banovinom Hrvatskom (1939.-1941.),

pod ustaškim režimom, od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945., iza kojega je stajala fašistička Italija od travnja 1941. do njezina pada u rujnu 1943. i nacistička Njemačka od 1941. do njezina pada u svibnju 1945., i

pod komunističkom diktaturom (1945.-1960.). Kroz sve to vrijeme promjenâ i revolucijâ Crkva ima svoja pravila vladanja i odnosa prema privremenim državama i još prolaznijim vladama u ovom balkanskom prostoru!

Domovina. Stepinac piše povjerljivo pismo don Augustinu Juretiću, svećeniku Senjsko-modruške biskupije u Švicarsku, u svibnju 1943. godine ističući da nam domovina, zajedno sa svetom vjerom mora biti mila. Tu ističe domovinu, a ne državu, a još manje državnu vladavinu. Stepinac mu šalje određene materijale i moli ga da ne izlazi s njegovim imenom, ne zato što to ne bi bila istina, nego da se ne bi otežali odnosi “u domovini, koja nam uz svetu vjeru mora biti draga”.[1] Ljubav prema domovini – do žrtvovanja vlastita života – ulazi u najviši stupanj čovjekove ljubavi, još od antičkih vremena: “Dulce et decorum est pro patria mori”[2] (Slatko je i časno za domovinu umrijeti).

Država. Nadbiskup je Stepinac pozdravio proglašenje Nezavisne Države Hrvatske: i to okružnicom kleru i puku svoje nadbiskupije, 28. travnja 1941. Nadbiskup piše: “Nitko pametan toga osuditi ne može i nitko pošten toga zamjeriti ne može, jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed!”[3] U istoj okružnici izražava nadu: “Mi vjerujemo i očekujemo, da će Crkva u uskrsloj Državi Hrvatskoj moći u punoj slobodi naviještati neoborive principe vječne Istine i Pravde.”[4]

On je Hrvatsku državu podržavao, za nju se molio, zauzimao se za njezino priznanje kod Svete Stolice. Njegovi su pothvati išli za tim da se Hrvatska država kao pravna institucija učvrsti i spasi, kao podloga za slobodno djelovanje Crkve i naviještanje vjere.

Državna vlast. Nema države bez konkretna oblika vlasti. U raspadu kraljevske Jugoslavije nastala je Nezavisna Država Hrvatska s poglavnikom na čelu. Nadbiskup je imao pred sobom određena čelnika i određene ministre na koje se obraćao i koje je poticao na djelovanje u skladu s katoličkim tradicijama u hrvatskom narodu. Iz onoga što danas čitamo u 48 mjeseci postojanja NDH Stepinac se javno oglasio propovijedima, predavanjima, porukama ili pismima pojedinim ministrima oko 320 puta. Samo je s Pavelićem imao 21 susret i poslao mu je 11 pisama, dakle 32 izravna obraćanja.

Poznata je Stepinčeva rečenica: “Hrvatska država je politički cilj svih dobrih rodoljuba, ali režim nije država.”[5]

U prvom pritvoru, Stepinac je bio ispitivan:

Istražitelj mu veli: “Vi ste surađivali s okupatorima.”

Stepinac će njemu: “A što je to okupator?”

Na to će istražitelj Ranogajac: “Pa Nijemci i ustaše.”

Nadbiskup odgovara: “Što se tiče Nijemaca – miran sam, a što se tiče ustaša – kažem samo to da nitko ne može okupirati svoju zemlju.”[6] Onaj čija je zemlja, može zlorabiti vlast, ali ne može biti okupator vlastite zemlje!

S obzirom na države, Stepinčevo je pravilo bilo ono kako je zapisano u krašićkom Dnevniku 17. studenoga 1953.: “Ništa nisam učinio protiv ove države. Nisam rušio staru Jugoslaviju, ni NDH, pa ni ovu. To je stvar političara. Ali kad netko ne poštiva osnovana prava Crkve i čovjeka, tu smo dizali svoj glas.”[7] Istu misao Stepinčev životopisac prepričava svojim riječima.[8]

Providnost je Božja vodila Stepinca kroz trogodišnju vojsku, zarobljeništvo i ranjavanje u Prvom svjetskom ratu, kao da ga je spremala za Drugi svjetski i još teži rat. Nadbiskup je dakle kao iskren rodoljub, poučen gorkim iskustvom dviju državnih tvorevina, Austro-Ugarske i Kraljevine SHS/Jugoslavije, u kojima se hrvatski narod osjećao zapostavljenim, izričito bio za samostalnu i neovisnu hrvatsku državu i 1941. i 1945. I da to nije smatrao nikakvim zločinom, nego izrazom duboke domoljubne svijesti. On je na sudu 1945. rekao: “Ako mislite, da je hrvatski narod zadovoljan s ovom sudbinom, ili da mu još eventualno pružite priliku, da se izjasni s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam i poštivat ću volju svoga naroda.”[9]

Ipak Stepinac nije bio toliko politički zanesen državom da bi je pretpostavio svojoj crkvenoj nadbiskupskoj službi tako da bi se sam stavio kao vođa na čelo države kao što mu je Pavelić ponudio kada je vidio da je sve propalo! “Pavelić mi nudi, da preuzmem vlast. Ni čuti o tome. To je Vaša stvar, kome ćete predati vlast, rekao sam mu. U politiku se ne miješam, nego ostajem tu, pa što bilo, da bilo.”[10] Stepinac je ostao u Zagrebu na svome mjestu. Bio je iz svojih uvjerenja na svome mjestu i u Lepoglavi, na svome mjestu i u Krašiću, kao što je i danas na svome mjestu u zagrebačkoj katedrali iza glavnoga oltara! I na oltaru.

Ratko Perić

[1] Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi, priredio J. Batelja, Zagreb, 2010., svezak 2, str. 481-482.

[2] Horacije, Ode, III., 2,13.

[3] Okružnica zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca kleru Nadbiskupije zagrebačke, 28. travnja 1941., u: Katolički list, 92/1941., 17, od 29. travnja, str. 197-198.

[4] Okružnica nadbiskupa Stepinca kleru Nadbiskupije zagrebačke, J. Batelja, BAS, knj. 2, str. 120-121.

[5] L. Brajnovich, “Un defensor de la fe” u: Stepinac (3), El Alcazar od 21. veljače 1960., str. 2, navedeno u: I. Mužić, Pavelić i Stepinac, Split, 1990., str. 78, vidi bilj. 55.

[6] J. Vraneković, Dnevnik, Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca (5.XII.1951.-10.II.1960.), prir. J. Batelja, postulator, Zagreb, 2011., str. 203.

[7] J. Vraneković, Dnevnik, str. 226.

[8] A. Benigar, Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal, Rim, 1974., str. 580., bilj. 23: “Nisam radio protiv prve Jugoslavije, nisam radio niti protiv ustaške vlade, niti sam radio protiv komunističke države. To su stvari političara. Ali ako je bilo štogod protiv moralnih i vjerskih načela, kao biskup nisam mogao šutjeti.”

[9] M. Štambuk-Škalić, “Dokumenti obrane u sudskom procesu protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca”, u: Fontes – Izvori za hrvatsku povijest (časopis, Zagreb), br. 2, 1996., str. 91.

[10] J. Vraneković, Dnevnik, pod nadnevkom: 29. IV. 1954., str. 297. Vidi i str. 463.

Izvor: Crkva na kamenu