Dioklecijan. Godine 284. na čelo Rimskoga Carstva časnici i vojnici izabraše člana Dalmatske kohorte: 40-godišnjega Gaja Aurelija Valerija Dioclesa, koji se 285. na ustoličenju u Nikomediji, blizu Carigrada, prozva Diocletianus.
Car zateče Carstvo u neredu: krvavo natjecanje među suparnicima, vojničke pobune, agresija barbara. Car bijaše lukave glave i snažne šake. Ubrzo uvidje da ne može sam. Stoga uspostavi novi poredak. Tako 292. podijeli Carstvo: istočni dio uze za sebe, a zapadni predade Maksimijanu. A onda obojica “augusta” biraju po jednoga pomoćnika “cezara”, svi redom Dalmate. A k tomu umrežiše se i ženidbenim vezama.
Biskup Duje – kršćani u svijetu. Tada u Rimskome Carstvu bijaše oko sto milijuna stanovnika. Od toga velik broj Kristovih pristaša. Kažu da i Dioklecijanova supruga Priska i kći mu Valerija bijahu krštene. Dugo vremena ni car ne bijaše neprijatelj kršćana. Evanđeoska se religija širila snagom Duha Svetoga! Mjesne se biskupije uređivahu, s biskupskim katedrama, s podignutim crkvama, opremljene svetim knjigama i proviđene domovima za odgoj klera. Povijest prenosi: kada Dioklecijan Dalmatinac zauze carsko prijestolje, a s katedre sv. Petra upravljaše papa Gajo (283.-296.), također Dalmatinac, u Solinu 284. godine bȋ posvećen Domnio, Duje, Sirijac.
Kršćani od svijeta – Čim kršćani počnu odstupati od Isusova načela: Budite u svijetu, ali ne od svijeta (Iv 17,16.18), gube svoje svjetlo. Na istoku: biskupi protiv biskupa, narodi protiv naroda. Na zapadu: pojedini se kršćani odriču vjere u Boga i prihvaćaju čašćenje krivoboštva; kršćanski se moral rastače. Potrajalo tako oko 18 godina. A onda pod Dioklecijanom nasta progon. A kad progon bukne, vjernici se bude.
Prvi edikt. Početkom 4. stoljeća car Dioklecijan, boraveći u Nikomediji, potaknut savjetom svoga pomoćnika i zeta cezara Galerija, izdade ukaz protiv kršćana. Vjernicima se zabranjuju liturgijski sastanci; crkve treba sravniti sa zemljom; svete knjige spaliti. One koji se ne htjedoše odreći vjere, kazniti degradacijom: plemićima oduzeti naslov; slobodni postaju robovi; a robovi se osuđuju na trajno ropstvo.
Čistka otpoče u carskoj palači u Nikomediji. Izvrnuše crkvu u gradu pred carevim dvorom. Uto se zapali i carska palača. Optužiše kršćane zbog požara. Car naredi da se svi kršćani u gradu posmiču, na čelu s biskupom Antimom i njegovim svećenstvom.
Uskoro se carski dekret rasplamsa cijelim Carstvom: zapaljeni arhivi, kalendari, martirologiji; uništeno crkveno ruho, posuđe; popaljene Biblije, psaltiri, misali.
Drugi edikt. Kako se Kristovi pristaše ne mogoše iskorijeniti – što ih više kose, sve to bolje rastu! – uskoro drugi carski ukaz: svi kršćani, pod smrtnom kaznom, moraju žrtvovati poganskim bogovima odričući se Krista. Tako otpoče progon i pokolj. U Iliriku, na Balkanskom poluotoku, progonstvo bjesni. Ubojstva vjernika, klera. Ali: “krv mučenika sjeme je kršćana”.
Priprema biskupa Duje. U gradu Solinu biskupuje Domnius, Dujam ili Duje. Biskup mudar i odvažan. Priprema se da s Kristom prikaže Ocu nebeskomu sebe na žrtveniku Gospodnjem. Na Uskrs, koji 304. bijaše 9. travnja, biskup s ambona sokoli suradnike i vjernike: “Odričemo se zemaljskoga života, da steknemo Krista! Tko za njega strada, čeka ga nebeska nagrada!”
Mučeništvo. Osvanu dan 10. travnja 304. – na mučilištu biskup Duje daje život za Boga. Pokopan na Manastirinama, kasnije prenesen u Dioklecijanov mauzolej. Spomen mu slavimo 7. svibnja.
+ Ratko
Izvor: Crkva na kamenu
