Svima nam je poznat Abrahamov slučaj iz Knjige postanka, kako ga je Bog odabrao da bi od njegova roda stvorio svoj izabrani narod, a uopće nije imao poroda, jer mu je žena Sara bila neplodna. Potaknut Božjom riječju Abraham je morao napustiti svoj kraj i zaputiti se u nepoznatu zemlju koju mu je Bog obećao. Riječi, bile one pisane ili izgovorene, često nas čine neplodnima, ne uspijevamo prodrijeti u srca naroda koji nas sluša ili se makar trudi. Prije nekoliko tjedana na duhovnoj obnovi u Mostaru fra Slavko je naglasio da se trebamo i mi koji idemo prema svećeništvu ili već to jesmo, staviti na mjesto slušača. Ona poruka koja izlazi iz naših usta ne smije biti puko popunjavanje vremena ili ne daj Bože prilika za pokazivanje duhovne oholosti. I mi kao i Abraham pozvani smo napustiti kraj gdje nam je sve dobro, gdje ima svega i zaputiti se na križni put. Da na putu Abrahamu nije sve išlo “s ruke” potvrđuje njegov dolazak u Egipat gdje mu uzimaju Saru i daju je faraonu za ženu. Međutim, Bog ne zaboravlja svog obećanja da će od Abrahama i Sare izvesti veliko potomstvo te vraća uzeto i daje obilato potomstvo. Isto tako Abraham je ljubio Boga više nego svoga sina, čudesno rođenog jedinca, jer Boga nije podredio svome sinu, kad Bog od njega traži da mu ga žrtvuje, da ga iskuša koliko ga taj Abraham voli i koliko mu je zahvalan za jedinca Izaka.
Upravo je korizma vrijeme u kojem Crkva vjernicima želi probuditi i osvijestiti veličinu i snagu plodova žrtve, kao primjer i izazov današnjem svijetu stavlja Abrahama, jer čovjek sve manje iščitava prisutno kroza svoje žrtve, muke i križeve, Božje znakove i kušnje da nas ispita koliko imamo vjere u Boga. Žrtva je sebedarje i teško da će je svijet prihvatiti kao svakodnevicu ipak to nije razlog da svoj život ne podvrgnemo križu jer mi nismo od ovoga svijeta. Slažem se da prava korizmena promjena počinje u srcu ali nemojmo zaboraviti to pokazati i djelima. Sjetite se da Bog nije pitao Abrahama: “Hoćeš li mi žrtvovat Izaka”, nego mu je rekao: “Uzmi svoga sina… i pođi… pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati”. Tako je i s nama. Duboko smo upali u uživanje ovoga svijeta, a kimamo glavom na riječi evanđelja. Tražimo bolje auto da nam je ugodnije, bolji mobitel da je brži, lake načine da smršavimo, ukusnu hranu koja je zdrava. Stoga, odrecimo se stalnog ugađanja svojim osjetilima. Ponekad se trebamo uistinu poraziti da bismo iskreno uživali.
Vjernik kao Abraham može svoje poraze, padove i patnje okrenuti na bolje i uistinu će biti bolje ako imamo vjeru u Boga. Svaki od nas mora postići vjerničku preobrazbu koju mora svjedočiti svijetu. Čista, prava vjera i ljubav prema Bogu očituje se u našoj ljubavi prema čovjeku. Isto je ljubiti Boga i čovjeka. Čovjekova ljubav vodi ljubavi prema Bogu.
Načelo djelovanja kršćana jest sinovska ljubav jer “svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji”. Kao što nam Duh, koji je svjetlo, pomaže da iz neznanja prijeđemo k istini, tako nam isti Duh, koji je ljubav, pomaže da od sebeljublja prijeđemo k ljubavi. Čovjekov grijeh počinje onda kada se od Stvoritelja okrene stvorenjima, ali još više kad se od Boga okrene samome sebi. Izvor grijeha je u čovjekovoj volji, okrenutoj prema samom sebi, umjesto prema Bogu. Na svim postajama svoga križnog puta Abraham je bio zagledan u Boga i osluškivao Njegovu Riječ. Zato i jest praotac naše vjere.
don Gabrijel Pavlović, đakon
Izvor: Crkva na kamenu