U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga njegovi učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: “Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?” I sablažnjavahu se o njega. A Isus im govoraše: “Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.” I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri (Mk 6, 1-6).
U evanđeoskim ulomcima rijetka su mjesta u kojima stoji zapisano da je Isus boravio u gradu Nazaretu, gdje je proveo najviše godina života prije nego što je započeo svoje javno djelovanje. I ovaj put evanđelist Marko ne navodi izravno da je Isus boravio točno u gradu Nazaretu, nego navodi izraz zavičaj. Ovo Evanđelje predstavlja nam neobičan susret Isusa sa svojim sumještanima, među kojima je sigurno bilo i mnogo njegove rodbine, koji ga na šokantan način odbijaju, kao i sve njegove riječi koje im je uputio. Toliko puta je Isusova poruka od njegovih suvremenika bila odbačena a njegove su riječi izazivale pobunu i otpor njegovih slušatelja. Prije nekoliko dana mogli smo čuti kako su mještani delapolskih gradova, unatoč učinjenom dobročinstvu prema njihovu opsjednutom sugrađaninu, zamolili Isusa da napusti njihove krajeve jer njegova prisutnost i djelovanje izaziva više štete nego koristi. Sigurno su na sličan način razmišljali i sami Nazarećani kada su slušali Isusovo propovijedanje. Budući da je izravno dirao i utjecao na njihove osobne savjesti, osjećali su se prozvanima u njegovim riječima, te ga stoga nisu mogli slušati ni trpjeti njegovo prozivanje. Stoga im je bilo lakše da ga odbace i da se sablažnjavaju nad njegovim riječima, i u konačnici otjeraju, negoli spoznaju svoje pogrješke koje im je Isus naočigled razotkrivao. Ali Isus nije činio ništa neobično, samo je čitao Riječ Božju iz svitka knjige, te ju je protumačio u duhu vremena u kojem se nalazio. Unatoč tomu njegovi slušatelji u sinagogi nisu mogli prihvatiti da netko tko je do jučer s njima živio i radio, dijelio svakodnevni kruh, sada ih odjednom poziva na radikalnu promjenu života, na poseban način svega onoga na što su se navikli i što im je uobičajeno. S druge strane nisu nikako mogli shvatiti kako sada jedan obični radnik, tesar, može njima soliti pamet i pozivati ih na promjenu života. Kako je jedan neuglednik, a još k tomu netko čija obitelj nije ni po čemu poznata, dao sebi za pravo da djeluje autoritativno, s time da ga nitko nije ovlastio za to što čini, može i smije činiti. Tesar mora cijeloga svoga života ostati u svome zvanju, i ne miješati se u stvari koje ga se ne tiču. U Isusu ne prepoznaju onoga koji to što čini, čini upravo po poslanju svoga Nebeskog Oca, odnosno svojim božanskim autoritetom.
Sve su ovo razlozi zašto ne prihvaćaju Isusa, iako su vjerojatno i sami čuli da se s njime događaju čudesne i neobične stvari. Isus im nije onaj kojim se ponose, nego onaj koga se srame i žele ga se čim prije riješiti, te da u budućnosti više ne dolazi k njima jer im je njegovo ponašanje skandalozno. Njihova zavist bila je toliko jaka i izražajna da nisu mogli podnijeti dobrotu drugoga, odnosno drukčijega od njih samih. Isusovi sugrađani nisu oduševljeni njegovom mudrošću, iako su mnogi o njemu pričali da nitko dosad nije tako govorio. Potpuno su bezosjećajni i na svjedočanstva mnogih bolesnih i nevoljnih, kojima je Isus pomogao i vratio ih u zajednicu i život. Isus, koji poznaje sve namisli ljudskih srdaca, govori o njihovoj zavisti i oholosti kada kaže: “Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.”
Isus nije ni prvi ni posljednji prema komu se dogodio otpor bližnjih. To se događalo i prorocima prije njega, koji su isto tako ponajviše od svojih bližnjih doživljavali otpor, do te mjere da su od njih bivali i ubijani. I danas se proročki glas Crkve i njezinih službenika pokušava ušutkati od bližnjih, odnosno od današnjih slušatelja kojima je riječ Božja upućena. Kao opravdanje zašto se glas Crkve ne bi trebao poslušati navode se i razlozi grijeha i propusta Crkve i njezinih službenika u prošlosti i sadašnjosti. Kod Isusa su također njegovi sumještani možda prepoznavali neke njegove “propuste i mane”, stoga ga nisu prihvatili. I sami su imali mane zbog kojih nisu bili spremni na novost života. Svaki koji je spreman u potpunosti prihvatiti novost promjene vlastitoga života i napraviti zaokret, spreman je prihvatiti i Isusovu poruku Evanđelja koja je svevremena. Cjelokupno Isusovo božansko poslanje usmjereno je da privuče sve ljude k sebi. Odbiti Isusovu ponudu značilo bi odbiti i njegovu ponudu spasenja, zatvoriti sebi put koji vodi k spasenju, a to je upravo grijeh protiv Duha Svetoga koji se ne oprašta.
Don Davor Berezovski
Izvor: Crkva na kamenu
