Bog i mi znamo po koji put u svome životu ulazimo u korizmeno vrijeme. U pripremi za korizmu promišljamo što treba činiti kako bismo popravili postojeće stanje na bolje. Od vlastite urušenosti do narušenih međuljudskih odnosa. Od ratova do gladi, od nepravde do iskorištavanja, od ponižavanja do oholosti… Toliko toga za popraviti. Toliko prostora za bolje. Pripremajući se za korizmu, jer se smatram vjernikom, od čega ili koga poći? Poći ću od sebe! Od vlastite ljudskosti koju ne ostvarujem. Od iskvarene, premazane, uljepšane slike o sebi. Neka padnu maske koje godinama stavljam pred sobom, pred drugima i pred Bogom tješeći sebe, varajući druge i nadajući se da će i Bog povjerovati kako i nisam tako loš kakvih ima. Korizma je vrijeme upravo za to: γνώθι σeαυτόν (upoznaj samoga sebe!). S Bogom ćemo lako jer “Gospodine, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi” (Ps 139,1-3). Pred njim se ne možemo opravdati nego samo dopustiti da nas opravda. Pred sobom se pokušavamo skrivati, bježimo od sebe… i eto nas u tren oka u porocima, lošim navikama… ljuti na sebe, na cijeli svijet i na Boga koji ga drži. Pred drugima, osim u svojoj obitelji, tako smo divno odjeveni, našminkani, namirisani, začešljani… koja laž o sebi.
I evo te korizme! Ključne! Pogledati u sebe, promijeniti sebe jer On me je već otkupio, obnovio, promijenio, opravdao… U sakramentima Crkve i u Crkvi sve mi je već to učinio. Zbog nesvjesnosti povlastice “biti kršćanin” gubim sebe, dostojanstvo, unosim razdor u obitelj, društvo, Crkvu i, što je najvažnije, gubim vječni život. Korizma je! Vrijeme je za zaokret i pokret k Njemu. Odbaciti sve ono što se godinama taloži u mome bivstvovanju kao debeli sloj šminke za pokladnu masku. Poklade su prošle, maske su skinute. Korizma je! To sam što jesam! Njegovo dijete koje se u životnim kušnjama nije dokazalo nego isprljalo.
Vrijeme je! Uzmi molitvu, post i milostinju, ta ljekovita sredstva, kako bi se nakon toliko toksične šminke i maske tvoja duša obnovila Njegovom milošću. Priznaj sebi, priznaj Njemu da je vrijeme a bližnji će, možda, to prepoznati. Ne boj se njihova ne razumijevanja. Važno je da On razumije, prihvaća i opravdava. Prihvati sebe takva, prihvati sebe, Njegovo ljubljeno dijete opravdano cijenom ne procjenjivom: muka, smrt i uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista.
don Ivan Turudić
Izvor: Crkva na kamenu