Evanđeoski odlomak počinje Isusovim imperativom izgovorenim pred učenicima u Jeruzalemu: Pazite! A završava njegovim drugim imperativom: Bdijte! Jedno te isto značenje: Budni budite! A da ne bismo pomislili da se to odnosi samo na apostole, Gospodin na svršetku govora jasno ističe: Što vama, apostolima, kažem, svima ljudima kažem: Bdijte!
Augustovi vigiles. Još od vremena cara Augusta (29. pr. Kr. – 14. po Kr.) na prijelazu iz pretkršćanske u kršćansku eru postojali su u gradu/urbe Rimu vigiles urbani – gradski noćobdije i danobdije, nastali i pojačani nakon nekih katastrofalnih požara. Bila je to vrsta gradske policije, čuvari zgrada da se ne upale, stražari na ulicama da suzbiju razne sukobe i svađe među ljudima, pazitelji gradskih spomenika i umjetnina, osiguravatelji mira i reda (danas: vigili del fuoco – vatrogasci). Vigilare – bdjeti dolazi od vigore – snage, jakosti. Kako ćeš biti noćobdija ako nemaš u sebi snage, fizičke moći i duhovne budnosti i umne prisebnosti?
Isusov Vigilate. Nekako u to doba, zapravo oko 30. godine, u Palestini Gospodin Isus u svojim nastupima u sinagogama i govorima po trgovima onim osobama koje ga slušahu započinjao bi propovijed pozivom: Pazite! „Pazite, čuvajte se kvasca farizejskoga i saducejskoga!“ (Mt 13,6, slično Mk 8,15). A završavao drugom riječju ali istoga značenja: Bdijte. („Bdijte i molite da ne padnete u napast“: Mt 26,41; Mk 14,38). Pazite ne samo da vam se fizički ne upale usta – grlo – nos, nego da vam se duhovno ne upale organi srca – jezika i mozga i ne izgorite u prijeziru roditelja, u psovci i preljubu, u krađi i laži, u bilo kojem prijestupu Božjih zapovijedi!
Evo Isusova upozorenja i učenicima i svima do Sudnjega dana:
»Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas.
Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe.«
»Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!« (Mk 13,33-37).
U ovih Markovih pet evanđeoskih redaka čak se pet puta ponavlja Isusova riječ: bdjeti, bdijte, bdije, budni budite, pazite, pozorni budite – probuđena duha i oka. U svakoj rečenici. Jedno Isusu nitko od nas ne će nikako ni smjeti ni moći prigovoriti, a to je da nam nije ne samo napomenuo nego nas i najozbiljnije opomenuo da budni budemo.
Zemaljski gospodar raspoređuje poslove
Taj „čovjek neki“ kao savjestan gospodar razumno je rasporedio zadaće prema sposobnostima slugu i sluškinja. I, ako treba, neka svatko od njih uzme prikladne pomoćnike i pomoćnice.
Posebna je briga vratareva. On je osobito pozvan da bdije. Čim se pojavi neka značajnija promjena, iznenadan događaj, on će o tome obavijestiti čeljad u domu. Ali taj je vratar očito svatko od nas ljudi. Kuća je naša ljudska osoba i sloboda, naša duhovna i tjelesna vrjednota, koja se može orobiti i razoriti. U životu je možemo razbiti kao glinenu posudu, ne pazimo li na sebe i ne držimo li do sebe. Nije jedan tako nastradao. Trenutak neopreza i nepozornosti košta života. Nepovrativo. Budan budi!
Pozor! Pozor! „Ne znate kada je čas!“ – „Pazite da vas gospodar, ako iznenada dođe, ne nađe pozaspale!“ I oglušiti se na takav dobrohotan poziv, može samo neozbiljan i neodgovoran čovjek koji ne drži ni do Boga ni do sebe ni do svoga vječnoga spasenja!
Čovjek neki predstavlja Gospodina Boga
Čovjek koji je otišao na put, a povjerio svoj imetak slugama, slika je Boga Stvoritelja, Uzdržavatelja i Sudca. Njegovo je sve imanje, cio ovaj svijet, sa svim svojim zakonima, zadatcima i darima. Mi smo njegovi sluge, upravitelji njegove zemlje i njegovih kuća. Samo za trenutak, a to je što bi rukom o ruku. Mi smo njegovo puno i pravo vlasništvo.
Gospodar je otišao, ali je on ipak nevidljivo prisutan, na svoj način. On je nazočan i u jezgri atoma i u galaksijama nebeskim. Nazočan jednako i u središtu Pariza i u Vatikanu, i u Buenos Airesu i u Šangaju. Prisutan uz teška bolesnika u izolaciji, kao i uz teška grješnika koji tone u sve dublju izolaciju. Nevidljivo prisutan i djelatan osobito u ljudskom srcu. To njega najviše zanima. Mi bismo toliko puta voljeli vidjeti izravne Božje zahvate u naše vanjske ljudske živote i patnje, u ljudske okrutnosti i zloće, ali on je ne samo pun povjerenja nego i božanskoga strpljenja. Došašće je podsjećaj na vrijeme našega iščekivanja i strpljivosti. Božji zakoni funkcioniraju posve mirno i polako, a neumoljivo sigurno. Bog već na ovome svijetu toliko puta poštenu poštenjem uzvraća, a lukavca genijalno izigrava. Ne će mu izmaknuti nijedan sluga, koliko god bio moćan; nijedan zadatak, nijedan račun, koliko se god mi osjećali slobodnima i samostalnima, odgovornima ili neodgovornima. Božja je nazočna djelotvornost neizmjerno jača i učinkovitija od svih naših dvoličnih vratolomija i farizejskih petljavina.
Isusov prvi eshatološki dolazak. U školi smo učili da se eshatologija – nauka o posljednjim stvarima suda pred Bogom – dijeli u „srednju“ i završnu. Srednja počinje s našom smrću i pojavom duše pred Bogom da joj Gospodin dosudi što je zaslužila za vječnost: raj, pakao ili čistilište iz kojega nakon određena ispaštanja kazne odlazi u raj. Završna je ona kada će se naše tijelo pridružiti duši, na svršetku svijeta, o Sudnjem danu, kada će biti i suđenje uskrslu tijelu kako je djelovalo i zaslužilo vječnost: raj ili pakao. Isusov Pozor! Pozor! u prvom se redu odnosi na ovaj prvi Isusov dolazak kada pozove svakoga od nas bez obzira na naš posao i službu, jesam li potreban ili suvišan u kući i na ovoj zemlji, zdrav ili zaražen, pun planova koje stalno odgađam, spreman ili nespreman za drugi život.
Isusov drugi eshatološki dolazak. A onda taj Pozor odnosi se i na Isusov završni dolazak na svršetku vremenâ, o Sudnjem danu kada s Božje trublje čudan zvuk zaromòni i počinje suđenje i preobraženu tijelu, pa će zajedno duša s tijelom, kao cjelovita osobnost, ući ili u vječnu slavu ili u vječnu glavnju, već prema djelima ili nedjelima u ovim propadljivim tijelima na ovome svijetu. I nastat će samo dva tabora: Božji svijet blagoslovljenih i nebožji svijet neblagoslovljenih (vidi sliku na početku: Hans Memling, Posljednji sud).
U Dan onaj. Ovoga tjedna, od svetkovine Krista Kralja do ove Prve nedjelje došašća, možemo umjesto onih svakodnevnih moliti srednjovjekovnu Posljednicu blaženoga Tome Čelanskoga [Tommaso da Celano: 1185.-1265.] kao himan, i to u dijelovima: u Službi čitanja, u Jutarnjoj i Večernjoj: U Dan onaj, u Dan gnjeva.[1] Tu se naizmjenično čitaju i slušaju sve same suprotne riječi, kontrasti: strahota – milina; naša velika bijeda – silna Božja pobjeda; Sudac s višnjom vlasti – čovjek s grješnom strasti. Slatki i blagi Spasitelj – A i dobre strah će morit. Navedimo neke doista potresne stihove, koje trebaju čitati i oni ispod i oni iznad 18 godina jer nitko ne zna kada će Gospodar pozvati:
Kada Sudac sudit stane
Sve će tajne biti znane.
Višnji Suče, pravdo stroga,
Sagrešenja prosti mnoga.
Kralju strašne veličine,
Spasi mene, pun miline!
Kad potreseš grešnim svijetom,
Zovni mene s vojskom svetom!
Sjeti se, o Spase mio,
Ne daj mi u paklu dio!
Budni u molitvi. Pouzdano se u vjeri i ljubavi nadamo da bismo tako mogli sretno završiti ako budni budemo na putu dobra i spremna srca dočekamo Gospodara – „da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro“ – budne u molitvi, raskajane i raspjevane njemu na slavu!
Jednom posjetih svoga izvrsna profesora filozofije koji je svima nama bogoslovima osobito ostao u sjećanju kada bi pred Božić i Uskrs, umjesto školske lekcije iz metafizike, iznosio meditacije o Isusovu Govoru na gori. Osobito je zapamtljiva ona: Ne sudite da ne budete suđeni (Mt 7,1), a upravo tu tako slabo opslužujemo! Najavih se. Pustiše me sestre u njegovu sobu. Sjedi na krevetu. Vidi se da je životno slomljen kao Job. Sjedim kao jedan od Jobovih prijatelja, Elifaz, i šutim. „Zašto ovo Bogu treba?“, izusti. Mislim se u sebi sada: ne treba to Bogu nego nama, da se suobličimo slici Sina Božjega – svezana, bičevana, osuđena na smrt, raspeta na križ, izmučena na križu na kojemu izgovori dvije rečenice, jednu sličnu upitniku ovoga cijenjenog profesora: „Bože moj! Bože moj? Zašto si me ostavio“ (Mt 27,46). A domalo drugu posve suprotnu s beskrajnim povjerenjem u Boga: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ (Lk 23,46).
Bog je svakomu čovjeku povjerio određen zadatak koji treba izraditi u darovanu životu. Svatko ima svoju misao i misiju: roditelji da se brinu za obitelj, učitelji da poučavaju učenike, svećenik da ispuni zadaće pouke, posvete i uprave, vladari da pravedno i pametno upravljaju svojim zajednicama. Nije važno kakav je zadatak: malen ili golem, poljski ili uredski, javan ili tajan. Važno je da se obavi čestito i pošteno. Pred Bogom se sve uračunava i bilježi. I ništa se ne ništi.
Jednoga će dana svatko od nas stati pred sudište Kristovo, da položi vlastoručno potpisane račune o svome radu i životu. Netko će za svoj obavljen posao primiti nagradu i blagoslov, a netko kaznu i prokletstvo, već prema vlastitoj odgovornosti i učinku.
Bdjeti znači da smo samo stvorenja, ograničena i grješna, ali koja očekuju spasonosnu milost od svoga Stvoritelja. Zato bdjeti uključuje i moliti pomoć od Gospodara, darovatelja svakoga dobra!
Avaj dana suzâ, straha
Kada grešni stvor iz praha
Pođe k sudu posljednjemu!
Slatki Spase, prosti njemu.[2]
[1] Časoslov IV., str. 397-399.
[2] Milan Pavelić D.I., Crkveni himni, Glasnik Srca Isusova, Zagreb, 21945.
Izvor: Crkva na kamenu/https://www.vjeraidjela.com/
