– Što čovjek ne može popraviti na sebi ili drugome, neka strpljivo podnosi, dok Bog drukčije ne odredi. Razmisli: bit će da je to bolje za tvoju prokušanost i strpljivost; bez njih naša djela ne vrijede mnogo.
– Ako netko nakon dvije ili tri opomene ne popusti, ne spori se s njim, nego sve prepusti Bogu. Neka njegova volja i čast budu u svim njegovim slugama. On i zlo zna okrenuti na dobro.
– Nastoj strpljivo podnositi tuđe pogrješke i kojekakve slabosti; i ti imaš mnogo toga što drugi moraju podnositi.
– Ako sebe sama ne možeš odgojiti kako bi htio, kako ćeš moći drugoga oblikovati po svojoj volji?
– Volimo da drugi budu savršeni, a svoje mane ne ispravljamo.
– Drugima spočitavamo preveliku slobodu, a sebi ništa ne uskraćujemo.
– Druge hoćemo vezati pravilima, a za sebe ne trpimo nikakva ograničenja. I tako postaje očito: rijetko do bližnjih držimo toliko koliko do samih sebe.
– Kad bi svi bili savršeni, što bismo tada podnosili iz ljubavi prema Bogu?
– A Bog je sada tako uredio da učimo noseći breme drugih. Ta nitko nije bez mane, nitko bez bremena; nitko nije sebi dostatan, nikomu ne doseže njegova mudrost; nego nam je nositi jedan drugoga, tješiti jedan drugoga, a tako i pomagati i opominjati.
– Koliko je tko krepostan, najbolje se vidi u času nevolje. Naime, neprilike ne čine čovjeka slabim, one pokazuju kakav je.
Izvor: Crkva na kamenu/http://www.troplet.ba
