Vjerojatno smo više puta u životu bili u tako dramatičnoj situaciji u kojoj nam se činilo da se ne ćemo živi izvući. Svatko od nas u svome životu prolazi kroz različite potrese, nevolje i oluje. Sve je to vrijeme kušnje, čišćenja u kojemu nas Isus uči da se ne oslanjamo na sebe, svoju snalažljivost, na ljude koji će nas, ne jedanput, iznevjeriti, nego da se u potpunosti oslonimo na Boga, da se njemu potpuno predamo i da se u njega uzdamo. Ljudi našega vremena često padaju u nekakvu apatiju, razočaranje, strahove i besmisao. Depresija je raširena među mladima i starima. Dolazimo u krizu vlastitoga postojanja, a i u krizu vjere, što u ovakvu stanju još više pogoduje vlastitoj neizvjesnosti.
Ono što je Isus govorio svojim učenicima vrijedi za sva vremena i za sve njegove sljedbenike: “Blago čovjeku koji trpi kušnju: prokušan, primit će vijenac života koji je Gospodin obećao onima što ga ljube. Eto: blaženima nazivamo one koji ustrajaše” (Jak 1,12; 5,11). Jedan vid kršćanske jakosti jest ustrajnost u dobru. Bez nje je nemoguće doći do svetosti, a niti do spasenja. Tko uzmiče, sam se dobrovoljno opredjeljuje da ne dođe do cilja. Iza svakoga odustajanja stoji nedostatak vjere u milost i Božju pomoć.
Valja se sjetiti velikoga svjetionika hrvatskoga naroda, blaženoga kardinala Alojzija Stepinca. Proživio je duge godine teške kušnje, komunističke, bezvjerske torture i mučenja. Što bi bilo od hrvatskoga naroda da je on u tim danima kušnje pokleknuo, odustao, pristao na ono što su mu neprijatelji sugerirali i silom od njega tražili? Kojim bismo se mi danas krstom krstili da je on tada posustao. Izvojevao je sebi svetost, a hrvatskome narodu budućnost, za koju mu nikada ne ćemo moći biti dovoljno zahvalni.
Ljudi se našega vremena brzo umore, pogotovo mladi. Koliki stanu ili se vrate s pola puta. Danas je u modi ići linijom manjega otpora, činiti samo ono što mi sada godi, ne misleći na posljedice koje me čekaju.
Nemoguće je da bi Bog ostavio onoga koji mu hoće biti vjeran po svaku cijenu i koji se neumorno trudi nadvladati napasti egoizma i vabljenje svijeta. Božja vjernost beskrajno nadmašuje vjernost čovjeka, kako nas uči sv. Pavao. “Vjeran je Bog: ne će pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati” (1 Kor 10,13). Problem je našega vremena što se ljudi malo oslanjaju na Boga i njegovu pomoć. Ljudi najčešće misle rješavati svoje probleme sami ili se obraćaju onima koji ih šalju na pogrješnu adresu gdje ne će naći rješenja, a Bog čeka da pomogne, samo ne će silom, poštuje ljudsku slobodu koju je on kod stvaranja čovjeka usadio u čovjeka.
Možemo se razočarati u čovjeka ali u Boga nikada. On ostaje vjeran dovijeka. Od nas traži vjeru i pouzdanje, ne samo onda kada nam je ugodno i lako, nego i onda kada nam je teško, i onda kada mislimo da je on daleko, da nas ne čuje. Božji “telefon” uvijek radi, samo ga mi često ne čujemo jer je naš “telefon” u kvaru. U knjizi Otkrivenja piše: “Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života” (Otk 2,10). Dakle, vjernost u svakoj životnoj situaciji, i u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti, u kušnjama bez kojih ne ide u ovome životu. U njega se uzdati, njemu se predati znači do kraja ustrajati i zadobiti spasenje i vječni život.
Izvor: Crkva na kamenu/Don Damjan Raguž, Rastimo u Duhu, Mostar, 2018., str. 44-45.
