Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: “Isuse, učitelju, smiluj nam se!” Kad ih Isus ugleda, reče im: “Idite, pokažite se svećenicima!” I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: “Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?” A njemu reče: “Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!” (Lk 17,11-19).
Isus se nalazi na proputovanju i hodočašću prema svetom gradu Jeruzalemu, gdje na kraju putovanja treba proživjeti burne dana svojega života – poniženje, muku smrt ali i proslavu uskrsnuća. Dok je prolazio kroz rubne krajeve gdje su živjeli omraženi Samarijanci i odbačeni gubavci, Isus se upravo susreće s njima i pun brige, sućuti i ganuća prema ljudima u potrebi čini čudesni zahvat njihova ozdravljenja. Svatko tko bi obolio od ove teške bolesti gube, nalazio se u teškoj situaciji od sviju odbačen. Prema propisima Mojsijeva zakona, bolesnik se morao ponašati prema točno određenim uredbama i pravilima: trebao je nositi rasparanu odjeću, drugi su ga morali prepoznavati po raščupanoj kosi, ako bi slučajno došao u doticaj i komunikaciju s drugim zdravim ljudima, morao je vikati da je nečist – odnosno bolestan i gubav, i na kraju bio je isključen iz redovite zajednice te je morao živjeti daleko sam ili s drugim gubavcima, udaljen od zdravih ljudi. Najgora kazna za gubavce bila je upravo kazna odbacivanja i ignoriranja od zajednice te što su ovisili o milosrđu najbližih, koje je iz straha od zaraze toliko puta izostajalo. Umirali su u teškim bolovima raspadanja vlastita tijela. Stoga je razumljiv i vapaj gubavaca da im se Isus koji čini čudesna djela svim ljudima u potrebi smiluje i pomogne u njihovoj nevolji. Svojom molbom gubavci žele samo jednu stvar – ozdraviti i ponovno se vratiti u narodnu zajednicu, da preko integracije i međusobne komunikacije opet sve bude kao prije. Da od drugih budu ponovno voljeni i prihvaćeni, svjesni da je toliko puta svaka odbačenost i neiskazivanje ljubavi, zajedništva i blizine gora od svake bolesti. Isus ih ozdravlja riječju, ne dodirujući ni jednoga, nego ih samo upućuje da se prema odredbama zakona pokažu svećeniku, kako bi ih on po službenoj dužnosti proglasio čistima, odnosno zdravima.
Evanđeoski izvještaj podsjeća na tužnu svakodnevicu ljudskoga života a to je nezahvalnost. Ozdravila su desetorica gubavaca, ali se samo jedan jedini vratio kako bi Bogu i čudotvorcu Isusu zahvalio. Uz to bio je to jedan Samarijanac koji se u normalnim okolnostima, čak i da je najzdraviji, ne smije približiti jednom Židovu, a još k tomu s njime komunicirati. U očima Židova susresti se s jednim Samarijancem gore je nego susresti se s nepoznatim strancem ili najgorim neprijateljem. Koliko je god obični židovski puk, mrzio i odbacivao Samarijance, s druge strane Isus svojim postupkom želi dokazati da su i oni ljudi vrijedni poštovanja, divljenja a iznad svega pohvale za življenu vjeru. Isus hvali vjeru i zahvalnost ozdravljenoga Samarijanca i poziva ga da i drugima bude širitelj te iste vjere i pouzdanja u Boga – jer življena vjera dovodi do spasenja i blagoslova. Toliko smo puta poput devetorice nezahvalnih ozdravljenih gubavaca i sami Bogu nezahvalni na svemu onomu što od njega primamo u svome životu, radu i djelovanju i upravo nezahvalnost za od Boga primljena dobra, gora je od svake bolesti. Bog nam daje i više od toga što sami zaslužujemo, a naš odgovor je često šutnja nezahvalnosti. Svojom molitvom zaboravljamo Njemu, koji nam sve daje, iskazati svoje poštovanje i sinovsko predanje na svemu što od njega nezasluženo primamo. Prečesto kada smo zadovoljni sami sa sobom, zaboravljamo i na onoga bližnjega pokraj sebe. Ponekad je i prekasno trznuti se iz ovakve situacije, jer se to dogodi kada se u životu pojave negativne stvari ili bolesti, a tek tada otkrijemo prave vrijednosti i trznemo se da smo ranije bili nezahvalni. Samarijancu iz Evanđelja nije bilo žao vremena da se vrati i zahvali za svoje ozdravljenje koje je shvatio kao uzvišeni dar kojega je nezasluženo primio. U osobnom susretu s čudesnim liječnikom – Isusom po svome klanjanju i predanju zahvaljuje ne iskazanom dobročinstvu i ponovnom povratku među žive.
Stoga, mi sami po svakoj našoj molitvi, klanjanju i predanju Bogu trebamo biti usmjereni prema njemu u zahvalnosti, najprije što smo živi, a onda i za sve ono što od Njega po njegovoj ljubavi i brizi primamo. U konačnici Isusovo ozdravljenje gubavaca poziv je i svima nama da se ne umaramo činiti dobro svim ljudima – zdravima i bolesnima.
Don Davor Berezovski
Izvor: Crkva na kamenu
