Za zemlju vezani, a nebo zove

Foto: Pixabay.com

Život je jedna pustolovina s kojom se moramo suočiti, jedan kratki izlet kojega treba dobro iskoristiti. Kad jedno malo novorođenče pokuca na vrata ovoga svijeta, nesvjesno uzima svoj križ i počinje prve korake do vrhunca „Kalvarije“ svoga života.

Ljudi oko nas, pa i naši najbolji prijatelji, osuđivat će nas čak i onda kad je naše srce nevino. To čovjeku daje saznanje da se na ljude nikad ne može potpuno osloniti. Jedini i sigurni oslonac je samo Bog. Svaki trenutak našega života je križ. Možemo ga prihvatiti ili pak odbaciti. No, ako ga prihvatimo, dobivamo veliku milost i naša vjera raste više nego što um može zamisliti i duša se može nadati. To postaje čudo koje razdvaja zvijezde. Teško je padati. Svi žele ostati na nogama i pobijediti. Graditi svoj mali raj na Zemlji, bježati od stvarnosti. Ali, čovjek mora imati hrabrosti pasti i ne prikrivati svoj pad, nego ga priznati. Na Zemlji ne možemo biti drukčiji. Tu smo zato da umremo. Moramo gledati ljudima u oči onda kad smo poraženi, kad su drugi pametniji od nas. Tada postajemo bliži Bogu, zajedno smo pobjednici. Nemoguće je ne ražalostiti one koje ljubimo. Gledati kako taj pad njima nanosi bol. To uništava! Nije lako osjetiti borbu između tijela i duha. Moramo uzeti svoj križ i poći za Njim. Znam da ću ga susresti… Znam da On ne će ići ispred mene, ni za mnom. On će jednostavno ići zajedno sa mnom, držeći me za ruku. Ne vidjeti da svaka smrt ima uskrsnuće, svaka bolest ozdravljenje, svaki odlazak dolazak, dopustiti pasti u samosažaljenje, to je tragedija. Pobjeda je tamo gdje počnemo tješiti druge, a i sami trebamo utjehu. Tada sva naša utjeha dolazi od Boga. To pobjeđuje svijet. To je put križa, ali put života. Moramo otvoriti ta vrata, jer tamo nas čeka On. Naš Bog! Nije sramota pasti pod križem kojeg nosimo, sramota je ne dići se i ne nastaviti dalje. Doći će trenutci kad će drugi reći: „Ništa više od tebe!“, a mi ćemo pomisliti: „Ne mogu više!“. Trenutak našeg potpunog poraza, trenutak kad ćemo Boga zazivati cijelim svojim srcem, cijelim svojim bićem. Nekad mi dođu trenutci kad želim bar mali komadić života i svijeta, komadić gdje mogu biti sama, nešto što ne želim da ljudi dodirnu, nešto samo moje. Mislim da zaslužujem nešto samo moje, da imam pravo na to i poželim pošto-poto sačuvati. No, dođu trenutci kad više ne možemo ni to. Oduzimaju nam sve. Ostajemo samo Bog i mi. Smrt! Što je smrt? To je zapravo početak života, dolazak u susret jedinom smislu našeg postojanja. Stoga, ljudi trebaju živjeti punim plućima, graditi svoj mali raj na Zemlji, ali raj s dušom. Cijelo naše tijelo sastoji se od svih elemenata kao i Zemlja, cijelo naše tijelo je zapravo prah, prah kao i Zemlja. A duša? To je ono po čemu je čovjek poseban. Kad, zatvori se naš grob jednom zauvijek, više nas ne će biti. Iza nas ne ostaje ni najmanji trag. Ipak, tu je najveličanstvenija eksplozija ljubavi: smrt grijeha i zagrljaj nas s Njim. Predajemo smrti ono što joj pripada.

Kad stignemo do vrhunca „Kalvarije“ našega života, kad naučimo živjeti sjedinjeni s Bogom, osjetit ćemo unutarnje stanje kao ritam milosti i sreće koji stvara savršenu pjesmu prave slobode. Grob više ne će predstavljati kraj, nego rađanje i novi početak.

Ružica Jurčić

Izvor: Crkva na kamenu