Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.), Dogma i navještaj, KS, Zagreb, 2011. “Istina bez ljubavi ne mora umrijeti, nego samo suditi; ljubav bez istine jednako tako ne mora umrijeti, nego samo popuštati. A ondje gdje su obje zajedno, događa se križ” (str. 110). U sudnicama se pokušava utvrditi istinu. Tu ljubavi nema. U obiteljima roditelji iskazuju ljubav prema djeci, ali se često nisu u stanju suočiti s istinom. Znači, bez križa nema istine i ljubavi. “Stvoritelj ne pokazuje svoju moć djetinjastim čudesima, nego u stalnomu čudu smisleno izgrađena svijeta” (str. 110). Svaki put kada čovjek traži neki znak od Boga pokazuje svoju nezrelost, jer cijeli je svijet stvoren od znakova Božjih. Naš je problem što te znakove ne raspoznajemo. “Uskrsnuće nije slučajno čudo, nego početak konačne budućnosti svijeta” (str. 110). Uskrsnuće čovjeka kao najsavršenijega Božjeg stvorenja jest smisao našega postojanja. “Izricati Boga u Isusu Kristu znači konačno izricati ga kao slobodu” (str. 110). Sloboda nije odsustvo okova i veriga, to je unutrašnje stanje čovjeka. Zbog svoje nesavršenosti čovjek nikada nije potpuno slobodan. Apsolutna sloboda nalazi se jedino u Bogu. “Govor o Bogu, sviđalo nam se to ili ne sviđalo, povezan je i s ćudorednim dužnostima. Tko religiju pretvara u moral, oduzima joj ono najbitnije. Ali, tko iz kršćanske slike Boga briše moralni zahtjev, bitno promašuje upravo toga Boga” (str. 112). Kao što istina i ljubav nužno idu zajedno, tako isto ne mogu se razdvajati religija i moral. Vjera u Boga bez ćudoredna života, ne će nas spasiti, ali ni samo obdržavanje moralnih propisa, bez vjere u Boga, ne može ispuniti čovjekovu dušu. “Dekalog nije samo zahtjev čovjeku, nego je i razotkrivanje onoga što Bog jest” (str. 112). Dekalog obično prevodimo kao Deset Božjih zapovijedi. Riječ zapovijed upućuje nas na propis, ali Božje su zapovijedi puno više od toga. One govore o tomu što Bog jest i što bi čovjek trebao biti. “O Bogu može smisleno govoriti samo onaj tko ga poznaje” (str. 117). Danas smo svjedoci da o Bogu najviše govore oni koji, ne samo da ga nisu upoznali, nego ga i ne žele upoznati. Jasno, taj je govor najčešće besmislen. Kako može netko o nekomu ili o nečemu govoriti ako o tomu ne zna ništa?! “Moliti Boga ne znači zapravo ništa drugo nego se posve staviti u Božje ruke. […] Prosjak koji se ponaša kao da je bogataš, koji je prkosan i ohol, glupa je i smiješna figura” (str. 124). Vrijedno je zapitati se kakvi smo mi molitelji i kakvi smo kada prosimo Božju milost? “Govorenje s Bogom mora biti proces u nama samima i za nas same – proces u doslovnom smislu, tako da pritom idemo naprijed, da idemo k Bogu i odlazimo od samih sebe” (str. 125). “Ono što je nama ugodno, može biti od Zloga, a što nas boli, može postati spasenje” (str. 127). Često poistovjećujemo ugodno i dobro, a to očito nisu sinonimi. “Ljubav je na cilju tek onda kada se nekoga ne ljubi zbog nečega nego zbog njega smoga” (str. 128). “Ne dopustimo da nas zavedu oni koji nemaju vremena, koji svekoliko vrijeme uporabljuju samo kao svoje vrijeme” (str. 132). Imati vremena za drugoga – to je ljubav! “Bog je onakav kakvim se objavio u Isusu Kristu” (str. 133). “Čovjek je takav da ne može podnijeti sasvim dobrog čovjeka” (str. 133). Zavist je jedan od Sedam glavnih grijeha. “Samo se za trenutak čini kako se u ovomu svijetu povjerenje nagrađuje povjerenjem, pravednost pravednošću, ljubav ljubavlju. Doskora onaj tko sve to utjelovljuje, počinje smetati. Čovjek razapinje čovjeka, onoga tko je uistinu takav” (str. 133). “Tko se priključi Isusu, zapućuje se u društvo Odbačenoga; mora računati s tim da će kao i Isus biti osuđen i završiti na križu” (str. 139). Isus nam je puno draži kao novorođeno Dijete, nego kao Raspeti na križu. Još nekako možemo prihvatiti da je Isus završio na križu, ali znamo reći: “ne daj Bože da ja završim na križu”, koliko god on bio spasonosan. “Mučeništvo nam više ne izgleda kao normalno ispunjenje kršćanske egzistencije” (str. 139). “Nasljedovati Krista znači oponašati Boga” (str. 141). “Bog je postao čovjek da bi ljudi postali slični Bogu” (str. 141).
Božo Goluža (priredio)
Izvor: Crkva na kamenu