Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.), O smislu kršćanskog života, KS, Zagreb, 2006. “Kršćanski ljubiti, to jest ljubiti u Kristovu duhu, znači da smo dobri prema onomu koji treba našu dobrotu, pa i onda kada nam nije simpatičan” (str. 49). “Svatko od nas svoj ‘ja’ drži središtem oko kojega se trebaju vrtjeti i ljudi i svijet. Neprestano težimo tome da stvari i ljude vidimo i konstruiramo samo u odnosu na vlastiti ‘ja’, držeći ih takoreći satelitima koji se okreću oko središta našega ‘ja'” (str. 49). Često znamo apostrofirati dječju sebičnost, ali je ona najčešće benigna za razliku od sebičnosti odraslih ljudi. “Kršćaninom se postaje upravo tako da ostvarimo kopernikanski obrat i da sebe više ne držimo središtem svijeta oko kojega se trebaju okretati drugi nego da, umjesto toga, sa svom ozbiljnošću potvrđujemo da smo jedno od mnogih Božjih stvorenja, koja se zajedno okreću oko Boga kao svojega središta” (str. 50). “Biti kršćanin znači ljubiti. To je nevjerojatno teško i istodobno nevjerojatno jednostavno” (str. 50). Teško je ono do čega nam nije stalo, a lako je ono što hoćemo i što želimo. “Tko od nas može reći da nikada nije ignorirao niti prošao pokraj gladnoga, žednoga ili bilo kojega čovjeka koji je trebao našu pomoć?” (str. 51). “Oni koji ljube, i koji istodobno vjeruju, smiju se zvati kršćanima” (str. 53). Danas se kršćanima prikazuju čak i oni koji uopće nisu kršteni. Svi članovi neke etničke zajednice ponekada bivaju smatrani i pripadnicima određene Crkve. Vidimo, biti kršćanin ipak je nešto drugo. “Kršćanin je čovjek koji ne djeluje iz računice, nego iz preobilja. On je upravo taj koji ljubi i ne pita: Koliko daleko još mogu ići da ostanem na području lakih grijeha, a da ne prijeđem prag smrtnoga grijeha? Kršćanin je onaj koji jednostavno traži dobro, bez računice” (str. 54-55). Na žalost, sječe se dojam da mnogi bez računice ne čine ništa. “Kršćanin je onaj koji zna da čini pogreške i koji je velikodušan prema Bogu i ljudima jer zna da on sâm živi od velikodušnosti Boga i bližnjega. Velikodušnost onoga koji se prema svima osjeća dužnikom, koji više ne će ni pokušati dičiti se besprijekornošću koja bi mu dopuštala da to isto zahtijeva i od drugih – ta velikodušnost je istinska zvijezda vodilja etike koju naviješta Isus” (str. 55). Suprotno od velikodušna čovjeka jest “mala, sitna duša”. Oholica, svadljivac, spletkar, karijerist, ugnjetavač, sebeljubac, srebroljubac, lažac, lopov, kriminalac jest “sitna duša”. Čovjek ljubavi, poniznosti i poštenja, pravednik, istinoljubac i altruist jest “velika duša”. “Nitko ne može za sebe reći: Potpuno sam otkupljen. U ovom svijetu i vremenu nema otkupljenja u obliku završene prošlosti niti u obliku ispunjene i konačne sadašnjosti – otkupljenje postoji samo u obliku nade” (str. 58-59). Krist nas je sve otkupio, ali njegovo otkupljenje mi moramo prihvatiti. Dok smo god pod “zakonom grijeha” (Rim 7,23) možemo odlutati i napustiti put milosti. Vjerujući i ljubeći Boga i bližnjega svoga nadamo se konačnu otkupljenju i spasenju. “Marija je žena koja pod svojim srcem nosi nadu svijeta” (str. 59). Poput Marije i mi u svome srcu možemo nositi makar djelić nade svijeta. “Kada bi to ovisilo o nama, o bijednom plamenu naše dobre volje i bijedi našega djelovanja, mi ne bismo postigli spasenje” (str. 59). Sv. Pavao kaže: “Milošću ste spašeni!” (Ef 2,5).
Božo Goluža (priredio)
Izvor: Crkva na kamenu
