“Gdje sam naime našao istinu, ondje sam našao Boga svog, samu istinu” 10,24,35 (str. 195). Na žalost, čovjek je često sklon svoje razmišljanje drugima nametati kao apsolutnu istinu.
“Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio” 10,27,38 (str. 197). Što prije susretnemo Boga, to ćemo manje žaliti zbog izgubljena vremena.
“Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću” 10,27,38 (str. 197). Bog uvijek iznova zove. Dovoljno je glasan i jasan, ali čovjek često (namjerno) zatvara oči i uši kako ga ne bi vidio i čuo.
“Daj mi što zapovijedaš pa zapovijedaj što hoćeš! 10,29,40 (str. 198). Najveća je sreća spoznati volju Božju.
“Premalo te naime ljubi onaj koji uz tebe ljubi nešto što ne ljubi zbog tebe” 10,29,40 (str. 198). Ovako razmišljaju sveci, a svi smo pozvani na svetost. Sve što nije povezano s Bogom nije vrijedno naše pažnje.
“Jedina nada, jedino pouzdanje i jedino čvrsto obećanje je tvoje milosrđe” 10,32,48 (str. 201). Bog jest milosrdan, ali je i pravedan.
“Kad mi se dogodi da me više dira samo pjevanje nego riječi koje se pjevaju, onda ispovijedam grijeh koji zaslužuje kaznu, i tada bih volio da ne čujem pjevača” 10,33,50 (str. 202). Na svetim misama često smo oduševljeni vanjskim ugođajem, a srce i um daleko su nam od onoga što je jedino bitno – euharistija.
“Drugo je brzo ustati, a drugo je uopće ne pasti” 10,35,57 (str. 206). Ne možemo proći ovim životom bez padova, ali važno je brzo ustati.
“Gospodine, ti koji jedini vladaš bez nadutosti” 10,36,58 (str. 206). Kažu kako svaka vlast kvari, a apsolutna vlast kvari apsolutno. Vladati bez nadutosti trebao bi biti ideal svima onima koji vladaju.
“Više me veseli sama istina nego pohvale” 10,37,61 (str. 208). Često volimo pohvale pa i kada nisu zasnovane na istini.
“Ne želim da moj hvalitelj ima drugo mišljenje o meni nego ja” 10,37,61 (str. 208). Hvalitelji često hvale nekoga i zbog osobna interesa.
“Zaklinjem te, Bože moj, pokaži mi mene samoga” 10,37,62 (str. 209). Teška je zadaća upoznati sama sebe. Bez Božje pomoći vječno ćemo živjeti u zabludama o samome sebi.
“Naše znanje uspoređeno s tvojim znanjem samo je neznanje” 11,4,6 (str. 218). Današnji čovjek misli da sve zna i da sve može, a zapravo samo malim dijelom participiramo na Božjem znanju.
“Tri su vremena, sadašnje u prošlosti, sadašnje u sadašnjosti, sadašnje u budućnosti. Sadašnjost u prošlosti je pamćenje, sadašnjost u sadašnjosti je gledanje, sadašnjost u budućnosti je očekivanje” 11,20,26 (str. 228).
“Ima ionako malo stvari koje se ispravno govore, a više ih je koje se neispravno govore” 11,20,26 (str. 228).
“Jao meni, koji ne znam ni što ne znam!” 11,25,32 (str. 232).
“U grešnoj bolesti više žeđaju nego što mogu popiti” 11,30,40 (str. 236). Čovjek svoju dušu pokušava nahraniti i napojiti materijalnim stvarima, ali što više u nju trpa tih materijalija, ona je sve praznija.
“Siromaštvo ljudskoga uma ponajviše je bogato riječima” 12,1,1 (str. 241). Ljudi često mnogo pričaju kako bi sakrili svoje nedostatke.
“Nije isto živjeti i mudro živjeti” 13,2,3 (str. 268).
“Nadutost oholosti, naslada požude i otrov radoznalosti, to su sklonosti mrtve duše, jer ona ne umire tako da ostaje bez ikakve sklonosti: ona umire odstupajući od izvora života i tako se prepušta ovome prolaznome svijetu i prilagođuje se njemu” 13,21,30 (str. 282).
“Kad ljudi neznalice i nevjernici […] primaju tvoje sinove da ih tjelesno okrijepe ili u nekoj potrebi sadašnjega života pomognu, a ne znaju zašto to treba činiti i u koju svrhu, onda niti oni ove hrâne niti ovi od onih primaju hranu […], jer duša se hrani onim što je veseli” 13,27,42 (str. 289).
Božo Goluža
Izvor: Crkva na kamenu
