Aurelije Augustin, O državi Božjoj (De civitate Dei), I., KS, Zagreb, 1995.
“Bogataša muči tjeskoba, izjeda ga žalost, on izgara od pohlepe, nije nikad siguran, uvijek je nespokojan, zadihan od neprestanih sukoba s protivnicima; on, istina, tima jadima uvećava svoj imetak i preko svake mjere, ali kako su oni veći, sve su veće i njegove gorke brige; dočim onaj srednjega imovnog stanja, kojemu dostaje njegovo malo i ograničeno obiteljsko imanje, drag svojima, uživa najslađi spokoj sa srodnicima, susjedima i prijateljima, pobožno odan vjeri, dobre ćudi, zdrava tijela, umjerena života, čednih običaja i čiste savjesti” (4,3). Nakon što ovo pročita, čovjek se mora upitati: Zašto neki ipak žude za prekomjernim bogatstvom? Svaki razuman čovjek izabrat će srednje imovno stanje.
“Veoma ćemo lako uvidjeti gdje prebiva taština, a gdje sreća” (4,3).
“Korisno je da dobri vladaju i nadaleko i naširoko i nadugo; a to i nije toliko na njihovu korist, koliko je na korist onih kojima vladaju” (4,3). Ima li danas dobrih koji vladaju, kojima je njihovo vladanje na korist onima kojima vladaju? Ili oni najprije namire sebe, a drugima što pretekne?
“Vladavina dobrih na ovoj zemlji nije toliko dobro njima samima koliko ljudskoj zajednici; dočim vladavina opakih škodi više njima samima, koji većom slobodom da čine zlodjela upropašćuju vlastitu dušu” (4,3).
“Ako dobar čovjek i robuje, on je slobodan; a opak ako i vlada, rob je, i to ne jednog čovjeka, nego (što je još gore) onoliko gospodara koliko ima poroka” (4,3).
“Odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne velike razbojničke družine? Jer što su drugo razbojničke družine negoli mala kraljevstva? Ta družina je skupina ljudi kojom vođa upravlja, vezani su zajedničkim ugovorom, plijen dijele po uglavljenu zakonu” (4,4).
“Kad je toga čovjeka [zarobljena gusara] kralj [Aleksandar Veliki] upitao, što je mislio, kad se upustio po moru napadati, on mu je otvoreno i drsko odgovorio: ‘Isto što i ti kad si napao cijeli svijet; ali jer to ja činim s malim brodom, zovu me lopovom; a ti s golemim brodovljem, i zovu te carem'” (4,4).
Božo Goluža
Izvor: Crkva na kamenu
