Još smo s knjigom Na putu k Isusu Kristu. “Da bi bilo kruha za sve, najprije mora biti nahranjeno čovjekovo srce. Da bi bilo pravednosti među ljudima, mora izrasti pravednost u srcima, a ona ne raste bez Boga i bez temeljne hrane njegove riječi” (str. 116). Glad u svijetu izravna je posljedica gladnih srdaca onih koji gomilaju materijalna bogatstva. “Budući da je čovjek premalen da bi dosegnuo Boga, sam Bog je postao malen da bi mogao postati našom hranom i da bismo mogli primiti ljubav od njegove ljubavi i da svijet postane njegovo kraljevstvo” (str. 116). Neki misle ne samo da su dosegnuli Boga, nego da su postali bogovi. “On ne treba živjeti pored nas zatvoren u svetohraništima nego među nama, u našoj svakodnevici” (str. 116). Iz svetohraništa Bog se želi preseliti i u naše srce. “Gospodinovo tijelo se ne može jednostavno jesti kao što se jede komad kruha. Može ga se samo primiti ako mu se otvorimo čitavim svojim životom. Ako mu otvorimo svoje srce” (str. 117). U pretvorbi, materija kruh pretvara se u nematerijalnu, duhovnu hranu. Nudi nam se sami Bog. “Živjeti uvijek znači: davati dalje” (str. 117). Krist živi i danas među nama jer se uvijek iznova daje. “Po euharistiji nebo dolazi na zemlju, Božje sutra dolazi danas i unosi sutrašnji svijet u današnji” (str. 119). Vidimo kako su nebo i zemlja blizu, dodiruju se. “Božja slava i mir na zemlji su nerazdvojivi. Gdje se isključi Bog, raspada se mir na zemlji i nijedna nas bezbožna ortopraksija ne može spasiti” (str. 122). Neki uporno govore o miru bez Boga. To je kontradikcija u sebi. “Ako velika riječ postane krilatica, neizbježno je izložena sužavanju, odnosno banaliziranju” (str. 129). Živimo u svijetu velikih riječi bez pokrića, koje se ne samo banaliziraju nego postaju sredstvom manipulacije. “Jedinstvo ne završava na pričesnome klecalu, nego tek tu započinje” (str. 133). Ne samo jedinstvo, nego istina, pravda i ljubav ne mogu ostati pod krovom crkve kao zdanja, nego moraju živjeti u Crkvi kao Tijelu Kristovu. “Ako globalizaciju u tehnici i privredi ne prati nova otvorenost svijesti za onoga Boga pred kojim smo u svemu odgovorni, ona će imati katastrofalne posljedice” (str. 140). Katastrofalne posljedice pokušaja izgradnje svijeta bez Boga uvelike osjećamo. “Vidimo li kakav je današnji Babilon? Svijet koji razmišlja i živi samo tehnički, uniformira i stvara jedinstven jezik, jedinstvenu kulturu: svi misle isto, govore isto, odijevaju se isto, ponašaju se isto” (str. 158). Da, propast će i ovaj Babilon, samo što će posljedice te propasti biti mnogo tragičnije od propasti nekadašnjega Babilona, jer je ovaj zahvatio puno šire područje. “Duhovno jedinstvo je posve drukčije naravi: svi čuju svoj jezik” (str. 159). Ako danas pokušate braniti vječne vrijednosti, ako se ne uklapate u jezik i stil onih koji kreiraju trendove, bit ćete proglašeni natražnjacima. Znači, niste u trendu i postajete predmetom ismijavanja. Biti svoj, imati svoje mišljenje, držati se svojih, odnosno vječnih načela, znači biti “izbačen iz zajednice”. “U središtu kršćanske vjere nije knjiga nego osoba – Isus Krist” (str. 174). Kršćanin vjeruje Kristu i u Krista, pa zato kršćanstvo nije ideja, a još manje ideologija. Ratzinger citira sv. Tereziju iz Lisieuxa: “Poslije zemaljskoga progonstva nadam se da ću tebe uživati u vječnoj domovini. Ali ne želim sakupljati zasluge za nebo: hoću raditi jedino za tvoju ljubav…” (str. 186). Kršćanin slijedi Boga zato što ga ljubi, a ne zato da bi mu Bog nešto dao. Naravno, Bog uvijek uzvraća ljubavlju.
Božo Goluža (priredio)
Izvor: Crkva na kamenu
