Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.), Dogma i navještaj, KS, Zagreb, 2011. “Kod Grka je Chronos, vrijeme, iskonsko božanstvo, koje okrutno proždire vlastitu djecu” (str. 393). U grčkoj mitologiji božanstvo s imenom Vrijeme proždiralo je svoju vlastitu djecu, a u ovo naše vrijeme “vrhovno božanstvo” s imenom Tehnologija proždire svoje izumitelje. “Ondje gdje vrijeme postane čovjekovim gospodarom, čovjek postaje rob, i kada Chronos nastupa pod imenom napretka i budućnosti” (str. 394). Mediji se danas pune uglavnom izvješćima o privrednom napretku, ekonomskom rastu, povećanju proizvodnje i zarade. To je moderno “zlatno tele” komu se klanjaju mnogi, pa i oni koji se kršćanima zovu. “Imamo li mi zapravo vremena? Ili vrijeme ima nas? Većina ljudi ni u kom slučaju nema vremena za Boga, njihovo im je vrijeme potrebno za njih same, kako misle. Ali, imamo li mi stvarno vremena za nas same? Ili nam ono upravo manjka? Ne živimo li mimo samih sebe?” (str. 395). Svi se tužimo kako nas ritam života umara pa i ubija. Od silne trke nemamo vremena ni za što, pa ni za sebe, a kamoli za Boga. Ako stvari okrenemo u suprotnom pravcu, sve će doći na svoje, tj. trebali bismo imati vremena za Boga, onda i za sebe, te ćemo tako moći služiti i zajednici kojoj pripadamo. Znači, poredak prioriteta nije nam dobar. “Samo nam imati vrijeme za Boga daje vrijeme i za čovjeka, oslobađa nas diktature Chronosa” (str. 395). “Božja nas ljubav čini besmrtnima i ta je ljubav, koja daje besmrtnost, ono što nazivamo ‘nebom'” (str. 403). Nebo je život u ljubavi, a ne u nekoj dolini ili na nekom brežuljku. “Ništa od onoga što nam je dragocjeno i vrijedno ne će propasti” (str. 404). Vjera, ufanje, ljubav, istina, pravda, dobrota ne mogu propasti. “Čovjek ne može postati kršćaninom po rođenju, nego samo po obraćenju” (str. 407). Netko se može zvati kršćaninom, ali to ne znači da je uistinu kršćanin. “Koliko vremena i strpljenja trošimo za čitanje štiva drugoga i trećega ranga” (str. 409). Ovo je veliki problem današnjega čovjeka. Po novinama i portalima čita se najčešće ono što razgrađuje, a ne što izgrađuje čovjeka. Malo je onih koji posegnu za nekim člankom od kojega će imati duhovnu korist. “Jedna jedina pogrješna riječ može uništiti čitav čovjekov život, neopozivo okaljati njegovo ime. Jedna jedina riječ dobrote može preobraziti čovjeka u trenutku kada mu ništa drugo ne može pomoći” (str. 417). Kada bismo ovoga bili svjesni, s puno više promišljenosti izgovarali bismo svaku riječ. “Naša djeca ne trebaju samo naučiti računati i pisati, nego i živjeti” (str. 418). Na žalost, i školstvo nam je srozano, a o odgoju da i ne govorimo. Djecu vrlo često odgaja ulica i nekontrolirani mediji. Od toga ne možemo očekivati neki pozitivan rezultat. Na svu sreću, mnogo je i onih obitelji koje ponajviše paze na duševno zdravlje svoje djece. “Svijet bez opraštanja mogao bi postati samo svijet međusobnoga uništenja” (str. 419). Od Boga i od drugih ljudi uvijek očekujemo oproštenje, a često nismo sami u stanju oprostiti bratu čovjeku. “Problem današnjega čovjeka nije u tomu što ga sužavaju takozvani sakralni tabui; njegov je problem u tomu što živi u svijetu beznadne profanosti koja ga neizbježno programira, zadirući čak i u njegovo slobodno vrijeme” (str. 429). Propagatori “liberalizma” sasvim neistinito često znaju reći kako religija “sputava” čovjeka u njegovoj “kreativnosti”, a prešućuju beznađe koje se sve više širi, a koje je plod bezbožna života. “Čovjeku je, doduše, potreban kruh za njegovo spasenje, ali ga sam kruh ne spašava” (str. 433). Uzimajući kruh čovjek samo produljuje život, ali se od običnoga kruha ne može vječno živjeti. Ratzinger citira Aleksandra Solženjicina, Prvi krug pakla: “Kako bi se zatočenike sakrilo od očiju javnosti, trpa ih se u teretne vagone koji služe za prijevoz živežnih namirnica, a svi nose natpis: meso. Dopisnik francuskih novina Libération – Oslobođenje – stalno gleda te teretne vagone i bilježi u svoj notes: ‘Opskrbu se glavnoga grada ne može nazvati drugačije nego izvrsnom'” (str. 434). Eto, tako je funkcionirao bezbožni komunistički sustav u Sovjetskom Savezu. Tamo gdje nema Boga, izgubljen je i čovjek – postaje obično “meso”. “Put je samo smisao i stoga ga se može slijediti jedino ako daje nadu u neki cilj. Ako vodi naprijed. A nada je u konačnici za čovjeka samo ljubav” (str. 437). Mnogi pokušavaju smisao i cilj života pronaći u gomilanju bogatstva, i to otimajući i pljačkajući sve i svakoga. Na kraju toga svoga “maratona” doživjet će teško razočarenje i umrijeti kao prazne duše. Ta se trka ipak ne isplati. “Trebamo živjeti unutar stvarnosti istine koja nije naš proizvod, nego naša gospodarica. Živjeti unutar mjerila pravednosti koja nije samo predmet mišljenja, nego i moć koja nas same mjeri. Živjeti unutar odgovornosti pred ljubavlju koja nas čeka i nas same ljubi” (str. 437). Teško nam je priznati, ali vidimo: Ovaj svijet ne trpi istinu i ako se ona pojavi bit će razapeta, jer Istina je razapeta na Golgoti. Istu sudbinu doživljava Pravda i Ljubav. Ali upravo tamo gdje je razapeta Istina, Pravda i Ljubav rađa se novi Život.
Božo Goluža (priredio)
