Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.), Božji sjaj u našem vremenu, KS, Zagreb, 2007. “Sve bitno u našem životu bilo nam je darovano” (str. 152). A oholica kaže: sve sam u životu stvorio sam. “Milost ima neke svoje zakonitosti: ne može se mjeriti, kao što se broji novac i kao što se obračunava imetak” (str. 152). “Trebamo se pouzdavati u Boga, pa i onda kad ga ne razumijemo” (str. 153). Boga razumijemo samo onda kada prihvatimo patnju koju pretvaramo u ljubav. “Sve više ljudi danas misli da je religija gubljenje vremena i da samo socijalna akcija znači pravo djelovanje za čovjeka” (str. 153). Na žalost, ovo se mišljenje polako uvlači i među nominalne vjernike. “Vjera se ne može odgađati za kasnije” (str. 156). Kada nešto odgađamo za kasnije, to se obično nikada ne dogodi. “Teže je zamijetiti ono što je veliko i čisto, nego ono što je grubo i nisko” (str. 164). Zato je u našim razgovorima kao i u medijima ono grubo i nisko mnogo prisutnije od onoga velikoga i čistoga. “Ni jedan čovjek nije zatvoren u sebe samoga. Svi mi živimo jedni od drugih, ne samo materijalno nego i duhovno i moralno” (str. 166). Odgovorni smo jedni za druge, i to ne samo za ukućane, rodbinu i prijatelje. “Na duhovnom području sve pripada svima. Tu nema privatnog vlasništva. Dobro koje posjeduje moj bližnji moje je, a moje je njegovo. Sve, naime, dolazi od Krista, a budući da njemu pripadamo, sve naše postaje njegovo i od njega poprima spasenjsku snagu” (str. 167). “Pronađen je natpis iz 2. ili 3. stoljeća, na kojemu su stajale riječi: loviti, kupati se, igrati se, smijati se – to je život” (str. 172). Mnogi bi se s ovim i danas složili, ali ne treba biti veliki umnik pa zaključiti da to ipak nije ljudski život. “Za današnje ljude autoritet postupno postaje nemoguć i to za njih izgleda kao pobjeda slobode” (str. 181). Sloboda nije razuzdanost i nijekanje svakoga autoriteta, nego je to stanje duha koje ne mogu poremetiti nikakvi vanjski okovi. “Predstavnici prosječne politike bore se za vlast ‘kao da je ona neko veliko dobro’. Pravi političar mora biti čovjek koji politiku shvaća kao služenje i preuzima je na sebe kao teret” (str. 182). Znači li ovo da je u svijetu vrlo malo pravih političara? “Mjerila za pravoga pastira u Crkvi nipošto nisu bitno drukčija” (str. 182). “Onaj tko tim službama prije svega želi koristiti samome sebi, uvijek će biti sluga javnoga mnijenja. On se mora ulagivati da bi ostao na cijeni. (…) Sutra mora osuditi ono što je danas hvalio” (str. 182). Iz tih krugova neki se čak hvale kako im je javno mnijenje uvijek naklonjeno. To što danas osuđuju ono što su jučer hvalili uopće im ne smeta. Dovoljno je samo pogledati kako su se bivši komunisti “dobro snašli” i ponovo postali moćnici u društvu. Gdje je vlast, moć, novac i “društveni ugled”, tamo su i oni. “Dobar je čovjek onaj koji je takav kakvim ga je Bog zamislio. Dobar je čovjek onaj koji je izgrađen po uzoru na Boga, onaj koji odražava Božje svjetlo, onaj koji Božje svjetlo ne zastire svojim vlastitim ja, ne uznosi sebe, nego omogućuje da se kroz njega vidi Bog tako da on stupi ustranu” (str. 184). “Svećenik ili biskup u toj službi ne smije tražiti svoj vlastiti ugled, vlastiti probitak” (str. 184). “Sposobnost odricanja je uvijek iznova uvjet za stvarnu veličinu, jer veličina je tijesno povezana s nesebičnošću, s unutarnjom slobodom, s čistoćom srca i s priznavanjem drugoga, s pravednošću i s ljubavlju” (str. 188). O, kako je malo stvarnih veličina u ljudskom društvu.
Božo Goluža (priredio)
Izvor: Crkva na kamenu
