Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.), Vjera i budućnost, KS, Zagreb, 2008. Ratzinger citira sv. Augustina: “Čovjek je ponor i nitko ne može unaprijed vidjeti što će se iz njega izdići” (str. 84). Promatrajući djecu vidimo ih kao mala simpatična Božja stvorenja. Ne možemo ni naslutiti što će od njih biti. Jedni se razviju u svece, a drugi u zločince, a najviše je onih prosječnih – nisu ni sveci ni zločinci. “Samo onaj koji daje sebe, stvara budućnost. Onaj tko želi samo poučavati, tko samo želi mijenjati druge, ostaje neplodan” (str. 90). Često smo u napasti uzimati za sebe, a ne davati sebe, misleći da ćemo tako osigurati budućnost sebi i svojima. Puno nam je draže pokušavati mijenjati druge, nego učiniti nešto za vlastiti duhovni rast. Duhovnim rastom, a ne gomilanjem materijalnih dobara, osiguravamo sebi budućnost. “Budućnost Crkve i ovaj će put, kao i uvijek, opet oblikovati sveci” (str. 92). Plemenitost, dobrota i ljubav neuništive su, te na njima počiva budućnost Crkve i naroda. “Velike riječi onih koji naviještaju Crkvu bez Boga i vjere samo su prazna priča. Ne trebamo Crkvu koja u političkim ‘molitvama’ slavi kult djelovanja” (str. 93). Ovaj je svijet, pa onda i Crkva, prepun “velikih riječi”. Svi se trude reći nešto “snažno”, a iza tih riječi često ne stoji ništa. Isto tako, kako u društvu tako i u Crkvi, slavi se aktivizam. Najvažnije je negdje “presjeći vrpcu”, “staviti kamen temeljac”, “pustiti u pogon”. Ako materijalni napredak ne prati duhovni rast sve će to jednoga dana biti “ruševina velika” (Mt 7,27). “Svećenika koji je samo socijalni djelatnik, isto tako mogu zamijeniti psihoterapeut i drugi specijalisti” (str. 93). Danas se Crkvu najviše cijeni kada se bavi nekom socijalnom djelatnošću. Recimo, ako tražite pomoć za izgradnju crkve u mjestu gdje se narod nema gdje okupljati na svetu misu, teško ćete naići na ispruženu ruku, ali ako tražite pomoć za izgradnju neke socijalne ustanove, možete se nadati pomoći. “Iz današnje krize i ovoga će puta sutra proizići Crkva koja će puno izgubiti. Smanjit će se, morat će početi sasvim iz početka. Ne će više moći popunjavati mnoge građevine koje su podignute za vrijeme prosperiteta. S brojem sljedbenika izgubit će mnoge privilegije u društvu. Mnogo će se snažnije nego prije predstaviti kao slobodna zajednica” (str. 93). Na Zapadu Crkva sve više gubi društvenu važnost, ali zato Crkva kao zajednica vjernika koja je slobodna od političkoga utjecaja, živeći vjeru i načela svoga Učitelja, postaje nova snaga i preporoditeljica društvene zajednice. “Crkvi predstoje vrlo teška vremena. Njezina prava kriza jedva da je počela. Moramo računati s velikim potresima” (str. 95). Iz velikih kriza i velikih potresa Crkva je uvijek izlazila još jača i spremnija za svoje poslanje u svijetu. “Crkva više nikada ne će biti društveno utjecajna sila u onoj mjeri u kojoj je to donedavno bila. Ali će iznova procvjetati i postati ljudima prepoznatljiva kao domovina koja im daje život i nadu i poslije smrti” (str. 95). Da, Crkva kao Kristova ustanova daje život i nadu poslije smrti, ali već ovdje na zemlji nudi čovjeku duševni mir, a to je čovjeku potrebnije od svega bogatstva ovoga svijeta.
Božo Goluža (priredio)
Izvor: Crkva na kamenu