Još se družimo s knjigom Zajedništvo u Crkvi. “Mi smo Petrovi drugovi, ali nismo Petrovo društvo, nego communio samoga Gospodina.”[1] “Isusova Pasha je daleko više od gozbe: ona je ljubav do smrti.”[2] “Euharistija je zaista ‘liječenje naše ljubavi’.”[3] “U sebi profan događaj, pogubljenje jednoga čovjeka, opisuje se kao kozmička liturgija.”[4] “Bez euharistije križ bi bio samo okrutan profani događaj.”[5] “Euharistija uvijek mora nadilaziti puki kultni prostor.”[6] “Euharistija je hrana za hodočašće.”[7] “Najdublje znanje mitova bilo je da je svijet izgrađen na žrtvi i na neki se način, često maglovito i zasjenjeno, naučavalo da na koncu sam bog mora postati žrtva kako bi ljubav pobijedila mržnju i laž.”[8] “Mučeništvo svetoga Polikarpa opisano je kao liturgija.”[9] “Mučeništvo je izvor vjere.”[10] “Liturgiju se zapravo ‘čini’ za Boga, a ne za nas same. Što je više činimo za sebe same, to postaje manje privlačna jer svi jasno osjećamo da se sve više gubi ono bitno.”[11] “Crkva koja postoji samo za sebe, postaje suvišna.”[12] “Dok Gospodin ide prema muci, dok Crkva trpi, a u njoj i on sam, mi se bavimo svojom omiljenom temom, pitanjem o svojim povlasticama.”[13] “Crkva ne smije primarno govoriti o samoj sebi, nego o Bogu.”[14] “Povijest se tumači kao ljubavna priča između Boga i čovjeka.”[15] “Ako se Crkvu želi još samo vidjeti kao ljudsku organizaciju, onda doista preostaje samo neutješnost.”[16] “Crkva je od prvoga trenutka kat’holon – ona koja obuhvaća čitav svemir.”[17] “Teologija otaca Crkvu drži mjesecom koji ne svijetli sam od sebe, nego samo prenosi svjetlo koje dobiva od Sunca, Krista.”[18] “Govor o Crkvi je govor o Bogu, i samo je tako ispravan.”[19] “Crkvu nisu izmislili i načinili ljudi, nego ju je stvorio Duh, da jest i ostaje djelo Duha Svetoga.”[20] “Crkva i postoji zato da bi Bog prebivao u svijetu i da bi se ostvarivala svetost: stoga razmirice u Crkvi ne bi smjele biti oko više ili manje povlastica, oko sjedenja na prvim mjestima.”[21] “Crkva je sveto tlo na kojemu trebamo stajati.”[22] Gospodin nam poručuje: “U Crkvi sam ti se pokazao kao nekoć u gorućemu grmu.”[23] “Kršćanska vjera nikada nije samo duhovno-nutarnja, nikada nije samo subjektivan ili privatno-osoban odnos prema Kristu i njegovoj riječi, nego je posve konkretno-crkvena.”[24] “U poslušnosti spram biskupa uvijek je prisutno i nadilaženje lokalne Crkve – to je katolička poslušnost: poslušni smo biskupu zato što on u ovome mjestu zastupa cijelu Crkvu.”[25]
Božo Goluža (priredio)
[1] Joseph Ratzinger, Zajedništvo u Crkvi, Verbum, Split, 2006., str. 73.
[2] Isto, str. 74.
[3] Isto, str. 81.
[4] Isto, str. 98.
[5] Isto, str. 101.
[6] Isto.
[7] Isto, str. 108.
[8] Isto, str. 115.
[9] Isto, str. 117.
[10] Isto, str. 119.
[11] Isto, str. 133.
[12] Isto, str. 135.
[13] Isto, str. 139-140.
[14] Isto, str. 140.
[15] Isto, str. 141.
[16] Isto, str. 142.
[17] Isto, str. 144.
[18] Isto, str. 147.
[19] Isto.
[20] Isto, str. 154-155.
[21] Isto, str. 159.
[22] Isto, str. 161.
[23] Isto, str. 162.
[24] Isto, str. 179.
[25] Isto, str. 180.
Izvor: Crkva na kamenu