Đavolska je laž opasna, jer nevjerojatno sliči istini

Prelazimo na knjigu Hod prema Uskrsu. “Biti kršten zahtijeva sudjelovanje u poslušnosti Sina.”[1] Biti kršćanin ne znači samo biti kršten. Mnogi misle da su kršćani po tomu što su primili sakramente inicijacije (krštenje, pričest i potvrdu). Kršćanin je onaj koji svakodnevno nastoji ići putem Isusovim. “Pustinja je mjesto šutnje, samoće; udaljavanje od svakodnevnih događaja, od buke i površnosti. Pustinja je mjesto apsolutnoga, mjesto slobode koje postavlja čovjeka pred njegova posljednja Pitanja. Nije slučajno pustinja mjesto gdje je započeo monoteizam. U tom smislu ona je mjesto milosti. Oslobođen od svojih briga, čovjek susreće svoga Stvoritelja.”[2] Današnji čovjek pustinju smatra nečim nepoželjnim, pa mu je onda i samoća problematična, a šutnja neprihvatljiva. Neprestana buka, vika i galama današnjem je naraštaju “prirodno okruženje”. To je zapravo pokušaj bijega od samoga sebe. “Velike stvari počinju u pustinji, u šutnji, u siromaštvu.”[3] Ne samo veliki duhovni plodovi, nego čak i tehnički izumi dogodili su se u samoći, “u pustinji”. “Pustinja je također mjesto smrti: u njoj nema vode. Ona je također mjesto kušnje.”[4] U tom “prostoru smrti”, u pustinji, u samoći, u kušnji čovjek bi trebao “brusiti” svoj karakter i iz toga stanja izaći kao pobjednik s jasnim duhovnim plodovima. “Jedan je teolog iz V. st. govorio: Isus je silazio nad pakao kad je susreo Kajfu.”[5] To je onaj veliki svećenik koji je o sebi mislio da vrši volju Božju. I mi ponekada mislimo da vršimo volju Božju, a zapravo skrenuli smo s Božjega puta. “Ulazeći u pustinju Isus također ulazi u povijest spasenja svoga naroda.”[6] Povijest Izraela, povijest njegova izbavljenja uvelike je povezana s pustinjom. “Isus ide u pustinju kako bi bio kušan, kako bi sudjelovao u kušnjama svoga naroda i svijeta.”[7] Mi kušnju danas uglavnom shvaćamo kao nešto negativno. Vidimo, Isus ide u pustinju kako bi bio kušan. Nadvladati kušnju, izaći iz nje kao pobjednik, to je put očišćenja. “Sve ovo pripada na osobit način svećeničkoj službi: na prvoj crti biti izložen kušnjama i potrebama određenoga vremena.”[8] “Teologija oslobođenja Isusa prikazuje kao nepotpuna Mojsija.”[9] Teologija oslobođenja pokušala je Isusa svesti na “socijalnoga radnika”. “Ako netko dade čovjeku sva dobra ovoga svijeta, a sakrije Boga, ne spašava ga; to ne bi bilo spasenje, nego prijevara i laž.”[10] Stari su Rimljani “svjetinu” htjeli zadovoljiti i smiriti s panem et circenses (kruhom i igrama). Ne živi čovjek samo o kruhu (koliko god bio ugodan našemu nepcu), niti od igara (zvale se one olimpijske, ljetne ili zimske). Čovjeku se danas uporno govori da će ga spasiti (industrijska) proizvodnja, a time mu se želi “sakriti Boga”. Vidimo kuda vodi to nastojanje. “Đavolska je laž opasna, jer nevjerojatno sliči istini.”[11] Rijetko će koga oduševiti čista laž, ona je jasna i ne prihvaćamo je, ali poluistina često zna biti privlačna, pa je možemo lako prihvatiti, a u biti ona je isto laž, pa je zato opasnija od čiste laži. “Ekonomski razvoj bez duhovnoga razara čovjeka i svijet.”[12] Čovjek bez duše, bez duha zapravo je cadaver (lešina). “Đavolska laž može ući u naše duše ako mi u životu dajemo prednost materijalnome blagostanju pred veličinom i patnjom istine.”[13] Mnogi nisu ni svjesni da zapravo služe samome vragu time što niječu istinu. “Pitanje gladi i pitanje kruha neraskidivo je povezano s pitanjem posta.”[14] Post bi trebao biti učinkovito sredstvo protiv gladi u svijetu. “Dva su središnja čina čovjekova biološkog života: hranjenje i razmnožavanje.”[15] “Bez posta ne ćemo ni na koji način odagnati određene demone našega vremena.”[16] U borbi protiv đavla i danas nam Isus govori: “Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom” (Mk 9,29). “Ne nedostaju materijalna dobra, nedostaju duhovne snage koje bi mogle stvoriti svijet pravde i mira.”[17] U svijetu ima sasvim dovoljno materijalnih dobara, ali u ljudima nema duha koji bi ta dobra mogao pravedno rasporediti. “Vlast i senzacionalizam nudi nam otkupljenje bez Boga, bez istine, samo sa sredstvima zemaljske moći i sadržajima materijalnoga bogatstva. Raj stvoren na taj način uistinu je kraljevstvo đavla, kraljevstvo laži.”[18]