Prelazimo na knjigu Ivan Pavao II. – Moj ljubljeni prethodnik. “Čovjek se više ne može držati središtem svijeta. I plaši se sama sebe zbog vlastite rušilačke snage. Kada u središtu više nije Bog, nego čovjek, biva poremećena cjelokupna ravnoteža.”[1] “Čovjek ne postaje slobodan kada postane solist, nego kada uspije pronaći veliki kontekst kojemu pripada.”[2] “Bolesna žudnja za životom podupire smrt, predstavljajući kao dobra djela ubojstva poput pobačaja i eutanazije.”[3] “Atomska bomba, kao i nepravda u svijetu koja izaziva sve veću glad i bijedu, prijeti nam samo zato jer su nas moralni nedostatci doveli do zloporabe ljudskih mogućnosti i sposobnosti.”[4] “Kriza našega doba sastoji se u ‘krizi Boga’.”[5] Romano Guardini: “Čovjeka poznaje samo onaj koji poznaje Boga.”[6] “U korijenu grijeha je laž, odbacivanje istine.”[7] “Ivan Pavao II. stavlja prednost čovjeka nad sredstvima proizvodnje, prednost rada nad kapitalom, prednost etike nad tehnikom.”[8] “Ako više ne postoji ništa zbog čega vrijedi umrijeti, tada i život postaje prazan.”[9] “Tamo gdje se prema ljudskomu životu postupa kao prema čistoj biološkoj stvarnosti, život postaje predmetom računice.”[10] “Upravo zato što u čovjeku ima nešto više od pukoga biosa, i biološki život postaje beskrajno dragocjen.”[11] “Nema tih postignuća, koliko god plemenita bila, koja bi mogla opravdati eksperimente na čovjeku.”[12] “Bez razuma vjera propada: bez vjere razum se izlaže opasnosti da zakržlja.”[13] Ivan Pavao II. “Ako želiš naći izvor, moraš se uspinjati, ići uzvodno.”[14] “Ako smo na početku promatrali Boga polazeći od čovjeka, sada učimo promatrati čovjeka polazeći od Boga.”[15] “Sreća koju tražite, sreća koju imate pravo iskusiti ima ime, ima lice: to je ime i lice Isusa Nazarećanina.”[16] “Europa puno duguje evanđelju.”[17] Ivan Pavao II.: “Trpljenje je prisutno u svijetu da širi ljubav, da potakne ljubav prema bližnjemu, da preobrazi čitavu ljudsku civilizaciju u ‘civilizaciju ljubavi’.”[18] Usprkos tomu, najčešće nismo spremni na trpljenje, želimo ga izbjeći po svaku cijenu. “Postoje ljudi koji bi htjeli krivotvoriti Kristovu riječ i ukloniti iz evanđelja istine koje, po njima, previše uznemiravaju suvremenoga čovjeka. Pokušava se stvoriti dojam da je sve relativno, da su i same istine vjere podložne povijesnim mijenama i ljudskoj prosudbi.”[19] Mnogi bi iz Evanđelja htjeli probrati samo ono što im odgovara. Za njih istina uopće nije važna, nego je bitno samo ono što čovjeka može oraspoložiti i trenutno učiniti sretnim. “Vjerovati znači prije svega prihvatiti kao istinu ono što naš um ne razumije do kraja.”[20] “Važno je ono u što vjerujemo, ali je još važniji onaj kojemu vjerujemo.”[21]
Božo Goluža (priredio)
[1] Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.), Ivan Pavao II. – Moj ljubljeni prethodnik, Verbum, Split, 2008., str. 21.
[2] Isto, str. 23.
[3] Isto, str. 29.
[4] Isto, str. 30.
[5] Isto, str. 33.
[6] Isto, str. 41.
[7] Isto, str. 43.
[8] Isto.
[9] Isto, str. 47.
[10] Isto.
[11] Isto, str. 48.
[12] Isto.
[13] Isto, str. 50.
[14] Isto, str. 53.
[15] Isto, str. 56.
[16] Isto.
[17] Isto, str. 76.
[18] Isto, str. 84.
[19] Isto, str. 95.
[20] Isto, str. 107.
[21] Isto.
Izvor: Crkva na kamenu