Danas, 27. travnja, Kotorska biskupija slavi svetkovinu svoje blaženice Ozane. A Crkva u Hrvata slavi joj spomendan. Navodimo nekoliko podataka iz njezina svetačkoga života.
Svi se njezini životopisci slažu da se zvala: Kosić.
Isto tako svi se slažu da joj je krsno ime Katarina, a rođena je upravo na blagdan sv. Katarine Aleksandrijske, 25. studenoga 1493. Redovničko joj je ime: Ozana.
S obzirom na mjesto rođenja, utvrđeno je da je rođena u Relezima, u današnjoj općini Podgorici.
Stoljećima se raspravlja potječe li Ozana iz katoličke ili iz pravoslavne obitelji. Prvi njezin životopisac, koji nam je nepoznat i kojega je djelo izgubljeno, ali ga je sažeto prikazao talijanski povjesničar Daniele Farlati u svome djelu Illyricum Sacrum. Prikazujući Kotorsku biskupiju, o Ozani Kotorki piše ovo: “Ovaj [kotorski biskup Luka Bizanti] prisustvovao je svečanim sprovodnim obredima blažene Ozane Kotorke, iz Trećega reda sv. Dominika, djevice izvanredne svetosti i znamenite obiljem nebeskih darova. Ona je, nakon što je pedeset godina provela u uskoj ćeliji, u svakodnevnim postovima, ustrajnim bdjenjima i drugim tjelesnim pokorama, te gotovo neprekidnoj kontemplaciji božanskih stvarnosti, iste godine kao i biskup Luka, ali šest mjeseci prije njegove smrti, preselila u nebesku domovinu. Njezin je život na talijanskom jeziku opširno opisao neki anonimni građanin Kotora, njezin suvremenik ili barem približno iz njezina vremena. Taj sam [životopis] smatrao prikladnim izložiti čitatelju na latinskom jeziku i sažeto; jer je to na čast i ures Crkve i grada Kotora. Djevica Ozana, izvanredne svetosti, kojoj je prije pristupa Trećemu redu svetoga oca Dominika bilo ime Katarina, rođena je doduše od neuglednih, ali pobožnih roditelja u Komanima [10 km od Releza], selu u Crnoj Gori u okviru granica Kotorske biskupije, udaljenu pola dana hoda od grada [Kotora], godine Gospodnje 1493. Odgajana u krilu vrlo dobrih roditelja, provela je djetinjstvo te je iz njihovih izvrsnih pouka i primjera sjedinila osobitu pobožnost s neokaljanom nevinošću života. Još nije bila stekla potpunu uporabu razuma, kad je, ne toliko poukom majke koliko prosvijetljena nebeskim svjetlom, počela u stvorenim stvarima prepoznavati i štovati vrhovnu moć, mudrost i dobrotu Stvoritelja” (Illyricum Sacrum, VI., str. 491). Iz ovoga poduljega citata jasno proizlazi da ni Ozanin anonimni suvremenik, ni povjesničar Farlati ne spominju da su Ozanini roditelji bili pravoslavci. A da su bili, sigurno to njezini biografi ne bi propustili napisati.
Nakon očeve smrti, kao djevojčuljak od 14 godina, 1507., s majkom je sišla s crnogorskih brda u Kotor. Prihvaćena je u plemićkoj obitelji Aleksandra Buće. Tu je u razdoblju od sedam godina stekla osnove pismenosti i članke katoličke vjere. Na Veliki petak 1514., nakon svećenikove propovijedi oduševila se za raspetoga Isusa i s dopuštenjem crkvenih poglavara dala se “zazidati”, tj. zatvoriti u samostanske zidine kao isposnica i ubrzo kao dominikanska trećoredica pod imenom Ozana. Obukla je bijeli habit i postala velika pokornica. Od 1547. mogla je sama voditi zajednicu pobožnih djevojaka u novopodignutom samostanu sv. Pavla. Zatvorena u maloj prostoriji 2 x 3 metra s otvorom prema oltaru, provela je gotovo 45 godina u molitvi, radu – vezenju i razmatranju božanskih istina. Jedan joj se vezeni tjelesnik ili korporal i danas čuva u muzeju kotorske katedrale sv. Tripuna.
Umrla je na glasu svetosti u 72. godini života, 27. travnja 1565. Narod, i katolički i pravoslavni, odmah je počeo Ozanu častiti kao “blaženicu”. I utjecati se njezinu zagovoru kod Boga. Kada se početkom 19. stoljeća, godine 1807., rušila crkva sv. Pavla, njezino je neraspadnuto tijelo bilo premješteno u crkvu sv. Marije u Kotoru, gdje je i danas pobožan svijet časti svojim zavjetima i svojim se preporukama utječe u njezinu zaštitu kod Boga. Godine 1665. uvrštena je među zaštitnike grada Kotora i biskupije.
Proces je otvoren 1905., a papa Pio XI. 21. prosinca 1927. – prije 99 godina – odobrio je njezino javno čašćenje na razini blaženice. Čašćenje Blaženice trebalo bi po crkvenom pravilu biti u okviru Kotorske biskupije. Ali razumljivo je da je sav mali hrvatski katolički narod prihvatio spomendan za njezino javno čašćenje moleći Boga za čudesan znamen da bi mogla biti i kanonizirana. Sestre dominikanke pokrenule su 27. travnja 2013. proces za kanonizaciju blažene Ozane.
+ Ratko
Izvor: Crkva na kamenu
