Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.), Kršćansko bratstvo, KS, Zagreb, 2008. “Bratstvo ne počiva samo na zajedničkom krvnom porijeklu, nego na zajedničkom izabranju od Boga” (str. 13). “Od prosvjetiteljstva put vodi izravno do marksističkog pojma bratstva” (str. 22). I danas se u nekim krugovima prosvjetiteljstvo (krajem 17. i tijekom 18. stoljeća) smatra apsolutno pozitivnim pokretom, iako znamo da je mnogo zla svoje korijene imalo upravo u tome pokretu. Jedno od tih zala jest i komunizam. “Kršćansko bratstvo je u suprotnosti s čisto ovosvjetskim marksističkim bratstvom” (str. 47). Marksističko bratstvo bila je priča bez ikakva pokrića. “Božje očinstvo daje kršćanskom bratstvu njegovo čvrsto mjesto” (str. 47). Znamo da ni kršćansko bratstvo nije savršeno, ali su mu temelji ispravni i čvrsti, zasnovani su na samome Bogu Ocu. “Bog nam je otac samo zato što smo dio zajednice njegove djece” (str. 54). Zato onaj tko prezire Crkvu, prezire kršćansko bratstvo pa i Onoga koji je utemeljio to bratstvo. “Postajanje kršćaninom znači pritjelovljenje Sinu, Kristu i za posljedicu ima to da postajemo ‘sin u Sinu’, što je sakramentalni, ali i etički proces” (str. 55). “Urastanje u Krista znači oslobađanje od vlastite osobe” (str. 56). “U Crkvi nema službe osim služenja, te je svaka služba uređenje služenja” (str. 61). Zapravo, u Crkvi ne bi trebalo biti službe osim služenja, ali na žalost nije uvijek tako. Očito, kako u društvenom životu, tako i u Crkvi, neki službu ne shvaćaju kao služenje. “Ne možemo i ne smijemo poistovjetiti novozavjetnu službu, koja je u stvari novozavjetno služenje, ni na koji način s religijsko-povijesnim fenomenom svećeništva kakav se javlja u drugim religijama” (str. 62). “Euharistija mora vidljivije postati bratskim sakramentom kako bi mogla zračiti svojom punom snagom gradeći zajednicu” (str. 67). Kršćansko bratstvo može biti izgrađeno jedino na Euharistiji. “Cilj da se župna zajednica doživljava kao bratstvo valja shvatiti vrlo ozbiljno” (str. 68). Vidimo kako smo još uvijek daleko od cilja, ali to ne znači da smijemo odustati od nastojanja da ga dosegnemo. “Pripadaju li župnoj zajednici braće svi oni koji su kršteni i kao katolici prijavljeni u matičnom uredu?” (str. 70). Ovo je vječito pitanje. Moramo reći da se ne može kršćaninom zvati onaj tko je samo kršten i upisan u maticu krštenih. Biti kršćanin jest životni poziv. “Izabranje je uvijek nadasve izabranje za druge. Izabranje je istovjetno s poslanjem” (str. 76). Znači, mi nismo kršćani samo zbog nas samih, nego smo kršćani i za druge, tj. poslani smo drugima svjedočiti Radosnu vijest. “Upravo u tome što trpi, Crkva uvijek iznova slavi svoju najveću pobjedu, u tome je najbliže Gospodinu” (str. 80). Najčešće trpljenje želimo izbjeći, ali nam ga Bog šalje, čak i protiv naše volje, kako bi nas ojačao i približio sebi. “Crkva prema njezinu vanjskom broju nikada ne će postati potpuno ‘katolička’, to jest sveobuhvatna, nego će u konačnici ostati malo stado, čak i više nego što to statistika daje naslutiti, a koja, dakako, laže time što braćom naziva mnoge, koji su u stvari tek ψεuδáδελφοι [pseudadelfoi], nominalni i prividni kršćani. Ali se u svom trpljenju i svojoj ljubavi ona sveudilj zauzima za ‘mnoge’, za sve. U svojoj ljubavi i svom trpljenju ona nadilazi sve granice, ona je istinski ‘katolička'” (str. 81). Da, mnogi se nazivaju kršćanima koji s kršćanskim načelima i nemaju neku poveznicu. “Istina je nužna za ljubav” (str. 86). Istina je zapravo početak svega, jer Bog je Istina.
Božo Goluža (priredio)
Izvor: Crkva na kamenu
