Pouke i misli velikoga Ratzingera

Istina je uvijek samo jedna

Prelazimo na knjigu Nazvao sam vas prijateljima. “Sve se više i više širi poimanje da sve religije svojim pristalicama nude jednako vrijedne putove spasenja. Taj se kulturalni trend može označiti pojmom relativizma.”[1] Često se i među katolicima može čuti: Važno je da je on dobar čovjek. Da, to je važno, ali nije dovoljno. “Pogrješna je ideja da su religije svijeta komplementarne kršćanskoj objavi.”[2] Krist nam je objavio Božje lice, Bog je postao čovjekom kako bi čovjeka uzdignuo do nebeskih visina. Zato se kršćanska Objava ne može uspoređivati ni s jednom drugom religijom. “Dijalog se više ne shvaća kao put otkrivanja istine.”[3] Dijalog se obično shvaća kao postizanje kompromisa. Međutim, kada je istina u pitanju, tu nema kompromisa. Relativizam je odstupanje od istine. Recimo, katolici, samo da bi zadovoljili nekakva načela dijaloga, ne mogu prihvatiti da je bilo koja šizma nešto dobro u sebi, pa se onda djelo bilo kojega predvodnika ili začetnika crkvenoga raskola ne može smatrati nečim pozitivnim. Ne mogu katolici odobravati Lutherovu pobunu i hodati po proslavama 500. godišnjice te rušilačke revolucije u Crkvi. “Dijalog za relativističko mišljenje znači: vlastitu poziciju ili vlastitu vjeru i uvjerenja drugih podići na istu razinu. Posljedica je toga da lik Isusa Krista gubi svoje jedincato i sveopće spasenjsko značenje.”[4] “Sve što je dobra i istinita u religijama, ne smije biti izgubljeno. No, ne smiju se ni zatvoriti oči pred zabludama i pogrješkama koje su prisutne u religijama.”[5] Vidimo što se sve radi u ime nekih religija. “Punina, univerzalnost i konačna valjanost Božje objave prisutna je samo u kršćanskoj objavi.”[6] “Zapad i Istok mogu se susresti i ponovo pronaći samo ako se sjećaju svoje izvorne bliskosti i zajedničke prošlosti.”[7] “Između pravoslavlja i Katoličke Crkve ne stoje toliko pitanja nauka, koliko rane sjećanja koje nas međusobno otuđuju.”[8] “Papa nije apsolutni monarh čija je volja zakon, nego posve suprotno – on se uvijek mora opirati svojevoljnosti i Crkvu pozivati u mjerilo poslušnosti, a pritom sam mora biti prvi koji sluša.”[9] “Crkva ne može i ne smije biti papina monarhija.”[10] “Tko god najprije postavlja pitanje moći, jednostavno mimoilazi otajstvo Crkve.”[11] “Ono što Crkvu čini Crkvom jesu oni elementi koji ne potječu iz obična ljudskog djelovanja. Samo se po tim elementima Crkva razlikuje od svih ostalih oblika zajedništva i daju joj njezinu jedincatost.”[12] “Različitost ne mora nestati jer ona ne umanjuje bit Crkve.”[13] “Trebamo naučiti živjeti jedni s drugima u mnoštvu forma koje su nastale u povijesti.”[14] “Ekumenski je dijalog pred posve drukčijom zadaćom nego što je, primjerice, filozofska rasprava, a pogotovo politički pregovori.”[15] “Istina nije pitanje većine. Ona jest ili nije. Ne utemeljuje konsenzus istinu, nego istina konsenzus. Jednodušnost nije temelj obvezatnosti, nego znak istine koja se pojavila, i iz nje proizlazi obvezatnost.”[16] “Mora se odlučno odbaciti više ili manje djelotvoran relativizam s obzirom na nauk o vjeri i Vjerovanje.”[17]

Božo Goluža (priredio)

[1] Joseph Ratzinger, Nazvao sam vas prijateljima, Verbum, Split, 2008., str. 5.

[2] Isto, str. 7.

[3] Isto, str. 8.

[4] Isto, str. 8-9.

[5] Isto, str. 11.

[6] Isto, str. 13.

[7] Isto, str. 18.

[8] Isto, str. 32.

[9] Isto, str. 35.

[10] Isto, str. 36.

[11] Isto, str. 41.

[12] Isto, str. 60.

[13] Isto, str. 61.

[14] Isto.

[15] Isto, str. 62.

[16] Isto, str. 63.

[17] Isto, str. 68.

Izvor: Crkva na kamenu