Pouke i misli velikoga Ratzingera

Istinom protiv carstva laži

Nastavljamo s knjigom O vjeri, nadi i ljubavi. “Istina se povlači od onoga koji traži vlastitu slavu i otvara se jedino onomu koji joj se približava u stavu strahopoštovanja, štovanja i poniznosti.”[1] Tražiti vlastitu slavu, u današnjem je svijetu postalo toliko “normalno” da se nenormalnima smatraju oni kojima to nije životno načelo. Posljedica ovoga jest “carstvo laži” koje nas posvuda okružuje. Gdje se izgubila istina? U oholosti srca. Koji je lijek ovoj bolesti? Poniznost! “Mudrost oholosti postaje plitka ludost.”[2] Ta nam se “mudrost oholosti” prodaje i nameće kroz razne medije kao vrhunska vrijednost, a zapravo sve je to “plićak ludosti”. “Ako je istina da se do velikih dostignuća znanosti dolazi samo dugim, budnim i strpljivim radom, uz dopuštenje uvijek novih korekcija i nadopuna, onda se razumije samo po sebi da najveće istine zahtijevaju veliku postojanost i poniznost slušanja.”[3] Kako spoznati najveću Istinu – Boga? Jedino postojanom vjerom i poniznim slušanjem Božjega glasa. “Organi istine mogu otupjeti sve do potpuna osljepljenja i potpune gluhoće.”[4] Čovjek ima u sebe ugrađen “organ za istinu”. To je njegova savjest. Ali ona može biti krivo formirana, može oslijepiti, može oglušiti, a onda tu nastupa “carstvo laži”. “Pitanje Boga je neizbježno, ono ne dopušta suzdržanost glasa.”[5] O Bogu razmišljaju ne samo oni kojima je On životna Alfa i Omega, nego i oni koji za sebe tvrde da su ateisti ili neznabošci. “Protuprirodno postaje nešto normalno; čovjek koji živi protivno istini, živi i protivno naravi.”[6] Koliko se god trudili razni krugovi nenormalno proglasiti normalnim, to im nikada ne će poći za rukom. Kratkotrajno može se učiniti da su uspjeli nametnuti svoja načela, ali zapravo u tim načelima leži njihova konačna propast. Preživjet će samo oni koji normalno budu smatrali normalnim. Živjeti protiv naravi, znači živjeti protiv istine, a u konačnici nemoguće je živjeti bez Istine. “Božji govor dolazi do nas preko ljudi.”[7] Ovu istinu čitamo na mnogim stranicama Biblije, kako u Starom tako i u Novom Zavjetu. Budimo svjesni, Bog i preko nas govori ljudima oko nas. “Znanje drugoga postaje mojim znanjem.”[8] Sve što znamo primili smo zapravo od drugoga, bilo kroz izravnu riječ ili kroz knjigu. “Nitko ne zna sve, ali svi zajedno znamo ono što je potrebno; vjera stvara mrežu međusobne povezanosti, međusobna nošenja i podnošenja.”[9] Neki ipak smatraju da znaju sve. Vrlo opasna pojava! Ni svi zajedno ne znamo sve, nego samo onoliko koliko nam je potrebno. I u pitanju vjere trebamo biti svjesni da ne možemo jedni bez drugih. “Odnos prema Bogu je istodobno i ponajprije odnos prema čovjeku.”[10] “Nitko nije otok” sam za sebe. “Obraćenje antičkoga svijeta na kršćanstvo nije bilo rezultat planirane aktivnosti Crkve, nego plod snažne vjere kakva se očitovala u životu kršćana i u zajednici Crkve.”[11] Znači, Crkva nije svojom snagom niti mudrošću privela ljude Kristu, nego snagom Božjom i živom vjerom pokazala je put mnogim narodima antičkoga svijeta. Ovo je putokaz i za današnji kršćanski naraštaj. “Otpad novoga vijeka je uslijedio zbog toga što kršćanska vjera nije ovjerovljena životom.”[12] Sveti Jakov kaže: “Vjera bez djela mrtva je (Jak 2,26).

Božo Goluža (priredio)

[1] Joseph Ratzinger, O vjeri, nadi i ljubavi, Verbum, Split, 2014., str. 25.

[2] Isto, str. 27.

[3] Isto.

[4] Isto, str. 28.

[5] Isto, str. 29.

[6] Isto, str. 31.

[7] Isto, str. 35.

[8] Isto.

[9] Isto.

[10] Isto, str. 36.

[11] Isto, str. 42.

[12] Isto.

Izvor: Crkva na kamenu