Pouke i misli velikoga Ratzingera

Isusovo rođenje jest temeljni element naše vjere i svijetli znak nade

U ovo predbožićno i božićno vrijeme družit ćemo se s knjigom Djetinjstvo Isusovo. “Uvijek ostaje istinita riječ koju je Isus rekao Pilatu: ‘Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta’ (Iv 18,36). Pokoji put, u povijesnome tijeku, moćnici ga ovoga svijeta prisvoje i upravo je tada ono u opasnosti: oni žele svoju moć povezati s Isusovom moći i upravo tako izobličuju njegovo kraljevstvo, ugrožavaju ga.”[1] Jedna vrsta moćnika ovoga svijeta niječe Krista i njegovo kraljevstvo, a drugi ga žele staviti u službu svoje politike. Ne zna se što je gore! Na žalost, ponekada i neki iz crkvenih krugova nude se političkim moćnicima, kako bi i oni sami postali moćnici. “Čovjek je biće odnosâ. I ako je narušen prvi, temeljni čovjekov odnos – odnos prema Bogu, onda ništa drugo više ne može biti u redu.”[2] Čovjek na izbor ima dva puta. Jedan vodi Bogu, drugi vragu. Onaj tko okrene leđa Bogu, zna se kod koga će završiti. “Isusovo začeće i rođenje od Djevice Marije temeljni je element naše vjere i svijetli znak nade.”[3] O, kako je današnji čovjek žedan i gladan vjere, nade i ljubavi. A sve mu je to nadohvat ruke. Novorođeni Kralj sve nam to nudi. “Postati kršćanima znači izići iz onoga što svi misle i hoće, napustiti vladajuća mjerila, kako bismo našli svjetlo istine.”[4] Kršćanin ne može nešto misliti samo zato što svi tako misle, nešto raditi jer svi tako rade. Božja, kršćanska načela postoje, ona su vječna. Napustiti ih samo zato što možda većina misli drukčije, znači izdati istinu i pravdu, odreći se Istine – Boga. “Božja nam milost uvijek prethodi, obuhvaća nas i nosi. Ali ostaje istinito i da je čovjek pozvan sudjelovati u toj ljubavi.”[5] Kao što je u svemu neograničen, Bog je neograničen i u svojoj milosti. Proporcionalno našoj suradnji s Božjom milošću, možemo se nadati dobru u životu. “Ono što je car August zahtijevao za sebe ostvareno je na puno uzvišeniji način u Djetetu.”[6] Mnogi su vladari tijekom povijesti htjeli sebi priskrbiti apsolutnu moć. Vidimo ih i danas. Ali samo je jedan apsolutni – Dijete rođeno u štalici. Poput pastira, pohititi prema štalici, poziv je svakoga kršćanina. Da, jedino se Djetetu-Bogu-Apsolutnome trebamo klanjati. Ime Isus znači – Bog spašava. Očito smo još daleko od ove spoznaje, pa štujemo mnoštvo malih samoproglašenih “bogova”, tj. moćnika ovoga svijeta. A samo jedan – spašava. “Zlato upućuje na Isusovo kraljevanje, tamjan na Božje sinovstvo, smirna na otajstvo njegove muke.”[7] “Herod je godine 7. pr. Kr. dao pogubiti svoje sinove Aleksandra i Aristobula jer je mislio da oni ugrožavaju njegovu moć. Godine 4. pr. Kr. zbog istoga je razloga uklonio i sina Antipatra.”[8] I onda se netko čudi što je htio ubiti Isusa. Hoteći ubiti Isusa, Herod je dao poubijati čitavu jednu generaciju djece. Današnji moćnici ovoga svijeta Isusa više ne mogu fizički ubiti, ali zato izmišljaju razne načine kako ga ubiti u njegovu Tijelu koje je Crkva. Isusova poruka mira, sreće i ljubavi danas je strahovito ugrožena, ali vjera i nada koja nam dolazi iz jaslica jača je od svega i svakoga, jer samo je jedan – moćan. Njegova je uvijek zadnja.

Božo Goluža (priredio)

[1] Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.), Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2016., str. 42.

[2] Isto, str. 55.

[3] Isto, str. 68.

[4] Isto, str. 78.

[5] Isto, str. 88.

[6] Isto, str. 89.

[7] Isto, str. 122.

[8] Isto, str. 123.

Izvor: Crkva na kamenu