Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.), Riječ Božja. Pismo – tradicija – služba, KS, Zagreb, 2012. “Episkopat i primat su prema katoličkoj vjeri božanske preddanosti Crkve; stoga za katoličkog teologa tu ne može biti riječ o tome da se jedno suprotstavlja drugome” (str. 20). Sveopća papinska jurisdikcija ne poništava biskupsku jurisdikciju. “Patrijarhatsko načelo je postkonstantinovsko, njegov je smisao administrativan, njegovo je provođenje stoga usko povezano s političkim i geografskim preddanostima; nasuprot tome, rimski se zahtjev razumijeva iz izvorno teološkog motiva sedes apostolica” (str. 35). Na Istoku su u ranoj Crkvi formirana četiri velika patrijarhata: Aleksandrija, Antiohija, Carigrad i Jeruzalem. Dakle, u Rimu nemamo sjedište patrijarhata nego sedes apostolica. “Ne postoji i ne može postojati papa koji izopćuje čitav episkopat, jer Crkva koja bi još samo bila rimska upravo više ne bi bila katolička. Obratno: ne postoji i ne može zakonito postojati episkopat koji izopćuje papu, jer katolicitet koji se odriče Rima više ne bi bio katolički” (str. 37). Znači, papa i episkopat čine jednu cjelinu. “Pismo je materijalno načelo objave, ali ono nije sáma objava. Pismo se može imati, a da se nema objavu. Jer objava postaje stvarnost uvijek i samo ondje gdje je vjera” (str. 53). Vjera je preduvjet da bi Pismo moglo postati objava. “Objavi do određenog stupnja pripada i subjekt koji je prima, bez kojega ona ne postoji. Objavu se ne može gurnuti u džep, kako se sa sobom može nositi neku knjigu” (str. 54). Bog se objavljuje konkretnoj osobi, ljudima, pa objava nije samo slovo na papiru, nego je to odnos Boga i čovjeka. Zato se ne može prihvatiti Lutherova sola scriptura. “Stvarnost koja se događa u kršćanskoj objavi nije ništa i nitko drugi do sâm Krist. On je u stvarnom smislu objava: ‘Tko je vidio mene, vidio je i Oca’, kaže Krist kod Ivana (14,9)” (str. 58). U novije vrijeme “vjera se srozava i postaje neka vrsta filozofije života koju pojedinac sebi pokušava iscijediti iz Biblije, najbolje što može” (str. 106). I nevjernici sebe svrstavaju u određeni kulturni krug koji ima svoje začetke u dotičnoj vjeri. “Duhovne istine dohvaćamo uvijek samo metaforički, posredstvom drugih stvari” (str. 128). Slike i kipovi služe zato da nam približe duhovnu stvarnost. “Čovjek, doduše, ne može prodrijeti do onoga što je iznad njega, ali Bog može prodrijeti u nj” (str. 128). U utjelovljenju Sina Božjega to se upravo dogodilo: Bog je postao čovjekom. “Novi zavjet odvojen od Starog zavjeta dokinut je u samom sebi, jer po svojemu vlastitom zahtjevu on postoji samo po tom jedinstvu” (str. 132). “Tekst može reći više nego što si je njegov autor mogao sebi zamisliti” (str. 134). Ovo vrijedi čak i za literaturu, a pogotovo za Sveto Pismo. Čovjek postaje ono što gleda, sluša i čita. Zato je vrlo važno odabrati što ćemo gledati, slušati i čitati. “Vjera Crkve je ona vrsta simpatije bez koje se tekst ne otvara” (str. 138). Netko može čitati Sveto Pismo, ali ako nema vjere, ne će biti ni plodova. “Vjera je uistinu onaj duh iz kojega je rođeno Pismo” (str. 138). Vjera je pokretač svega, pa bez nje ne bi bilo ni Svetoga Pisma.
Božo Goluža (priredio)
Izvor: Crkva na kamenu
