Kristov mir nadilazi granice kršćanstva

Nastavljamo s mislima Josepha Ratzingera iz knjige Europa. “U nekim diktaturama govorilo se o Bogu, ali se njime služilo samo kao naljepnicom.”[1] “Tko živi sa sviješću vječnoga života, biva oslobođen gramzljivosti.”[2] Ratzinger citira velikoga francuskog državnika Charlesa de Gaullea: “Ako je nekoć bila naša dužnost da budemo neprijatelji, sada je naša radost mogućnost da budemo prijatelji.”[3] Ovdje Charles de Gaulle misli na vrijeme Drugoga svjetskog rata kada je trebalo zaustaviti nacizam, a onda nakon toga rata Nijemci i Francuzi postali su politički prijatelji. “Samo pomirenje može stvoriti mir, ne može nasilje ozdraviti okolnosti nego pravednost.”[4] Amerikanci, Englezi i Francuzi nakon Prvoga svjetskog rata učinili su Nijemcima golemu nepravdu, a to je bila strahovita pogrješka koja je Europu gurnula u Drugi svjetski rat. Poučeni tom pogrješkom, nakon Drugoga svjetskog rata bili su mnogo razboritiji. Da, na pomirenju se jedino može stvoriti mir, a nikako na beskonačnim sudskim procesima. Ovo su shvatili Adenauer, Schuman, De Gaspari, De Gaulle, a na žalost to ne shvaćaju ovdašnje odgovorne osobe i institucije. “Kristov mir nadilazi granice kršćanstva.”[5] “Svijet pripada Bogu, a ne zlu.”[6] “Naša sloboda treba biti sloboda za dobro, koja se zna suprotstaviti slobodi zla.”[7] Neki slobodu shvaćaju tako da mogu raditi što god zamisle. Vidimo kuda vodi sloboda bez odgovornosti. “Vjera ne stvara bolji svijet, ali probuđuje i učvršćuje one etičke sile koje grade brane i utvrde protiv plime zla.”[8] “Nepravedan režim (nacizam) zlorabio je narodni idealistički polet i njihovu odanost prema državi.”[9] Ovo je isto učinio ustaški režim u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Hrvatski je narod toliko čeznuo za svojom državom i kada su je dočekali, ustaše su se poslužile krilaticom: Država to smo mi! Zato je s nestankom toga režima, na žalost nestala i država, a trebala je biti iznad svakoga režima i svakoga pojedinca. “Trebamo se pitati: Što ja mogu učiniti da svijet opet ne bude opustošen mržnjom, nasiljem i lažju?”[10] Na žalost, tih zala nikada ne će nestati, ali ne smijemo posustati u promicanju dobra. “Neprijatelji jednoga vremena sada su postali prijatelji.”[11] Ovdje Ratzinger govori o Francuzima i Nijemcima. Da, tamo je nakon Drugoga svjetskog rata bilo dostatno političkoga razbora, mudrosti i pameti; svega onoga što nama ovdje nedostaje. “Nakon Prvoga svjetskog rata ostala je mržnja i neprijateljstvo.”[12] Eto, to je ono o čemu smo govorili i što je izravno Europu odvelo u klaonicu Drugoga svjetskog rata. “Samo ujedinjena Europa može nešto značiti u povijesti i u budućnosti.”[13] “Politika ne može biti puki pragmatizam, nego mora biti moralno djelovanje: cilj politike je pravednost i, zajedno s pravednošću, mir.”[14] Neki kažu da politiku uopće ne možemo povezati s moralom. Međutim, vidimo da bez morala nema pravednosti, a onda ni mira. “Neosporiva je povijesna uloga kršćanske vjere u tome što je dala život Europi.”[15] Po tko zna koji put, i ovdje moramo ponoviti riječi: na žalost. Da, na žalost danas se niječe ova činjenica da je kršćanstvo Europi dalo život. “Ponovno rađanje Europe poslije Drugoga svjetskog rata ima kršćanstvo kao korijen.”[16] “Ujedinjena Europa je mnogo više od jedinstvenoga gospodarstva.”[17] To je kontinent koji ima zajedničku kršćansku prošlost, što u sebe osim vjere uključuje kulturu kao i sve civilizacijske stečevine.