Benedikt XVI., Misli o obitelji, Verbum, Split, 2011. “Europa izgleda umorna, štoviše, izgleda kao da se želi oprostiti od povijesti” (str. 67). Neshvatljivo je to jurišanje europskih moćnika protiv samih sebe, odnosno protiv dosadašnjega europskog identiteta i kršćanskih korijena na kojima je izgrađena moderna Europa. “S prosvjetiteljstvom pa nadalje kultura se Zapada sve brže udaljavala od svojih kršćanskih temelja” (str. 69). “Stabilnost obitelji danas je posebno ugrožena; da bi je se očuvalo, često valja ići protiv struje s obzirom na prevladavajuću kulturu, a to zahtijeva strpljivost, napor, žrtvu i neprestano traganje za uzajamnim razumijevanjem” (str. 72). Stabilna obitelj stabilnim čini svako društvo i Crkvu. Obitelj se svim silama želi razoriti, a to izravno vodi u razaranje društva. Uporno forsiranje perverzija svake vrste udar je na obitelj kao nositeljicu zdravoga društvenog poretka. “Svatko traži svoj vlastiti način mišljenja i življenja pa nema komunikacije u dubinskomu viđenju života” (str. 75). Dubinsko viđenje života danas malo koga zanima. Na cijeni je šund, prodavanje magle, isprazne riječi, lažna obećanja i obmana javnosti. “Golema područja svijeta zahvaća tzv. ‘demografska zima’ koju prati uznapredovalo starenje pučanstva” (str. 75). Prijeti izumiranje čitavih naroda zapadnjačke civilizacije, među kojima su i Hrvati. Konformizam, sebeljublje, sebičnost, hedonizam, perverzne zajednice i još mnogo toga čitave narode guraju u pravu demografsku katastrofu. “Katkada se hoće doći čak do nove definicije braka kako bi se ozakonile istospolne zajednice, pridajući im i pravo posvajanja djece” (str. 78). U nekim državama te su zajednice “ozakonjene”. Sodoma i Gomora tamo su postale legalne. I onda se još nečemu čudimo. “Brak više nije definiran kao veza između muškarca i žene, nego kao veza među osobama” (str. 80). Ma, nije se ovdje ustalo protiv nekakvih “zastarjelih kršćanskih dogmi”, nego se tu ustaje protiv čovjekove naravi. Katastrofa je neizbježna. “Evanđelje ljubavi i života uvijek je i evanđelje milosrđa prema konkretnomu čovjeku i grješniku” (str. 84). Crkva nikada ne osuđuje čovjeka, nego grijeh i njegovo grješno stanje. “Kršćanstvo, katoličanstvo nije gomila zabrana, već je pozitivna opcija” (str. 87). Jedan naš spisatelj, citira jednoga španjolskoga filmskog redatelja koji kaže: “Valja pobjeći od krivnje a ne od Boga.” Taj naš spisatelj nastavlja: “Možda je to točka u kojoj je počeo i moj ateizam, moja pobuna protiv Crkve, kad sam shvatio da se ne moram trajno osjećati krivim.” Potpuno krivo shvaćen i Bog i vjera u Boga. Bog je Ljubav, a ne satrap. Može li se netko riješiti gladi tako što će sebe uvjeriti da nije gladan? Ne, glad se rješava sasvim drukčije. “Jezik vjere uči se u obiteljskoj zajednici gdje ta vjera raste i jača molitvom i praktičnim kršćanskim životom” (str. 89). “Deset zapovijedi nisu niz zabrana, nego veliko ‘da’ ljubavi i životu” (str. 92). “Preveliko je dobro što ga Crkva i čitavo društvo očekuju od braka i na njemu zasnovane obitelji, a da se ne bi do kraja zalagali na tomu posebnom pastoralnom području. Brak i obitelj ustanove su koje se mora promicati i štititi od svakoga mogućeg pogrješna shvaćanja glede istine o njima jer svaka njima nanesena šteta zapravo je rana koju se nanosi ljudskomu suživotu kao takvu” (str. 99). “Obitelj je živi organizam u kojemu se ostvaruje uzajamna razmjena darova” (str. 110).
Božo Goluža (priredio)
Izvor: Crkva na kamenu
