Kršćanska vjera nije ideja, nego život

Dragi čitatelji, pred vama je četvrti nastavak probranih misli Josepha Ratzingera iz njegove knjige Uvod u kršćanstvo. Još uvijek smo zaokupljeni govorom o vjeri. “Čovjek je biće koje je u svojoj veličini bijedno a u svojoj bijedi ipak još uvijek veliko. On je biće koje sebe može naći samo u primanju i pružanju oproštenja.”[1] “Vjera nije nipošto recitacija onoga što se naučava. Ona je pokret čitave ljudske egzistencije. Ona je obraćenje, obrat egzistencije, preokret bitka.”[2] “Vjera je posljedak dijaloga, izraz slušanja, primanje i odgovor.”[3] “Vjera se stječe ‘slušanjem’, a ne kao u filozofiji – ‘umovanjem’. Vjera pridolazi čovjeku izvana.”[4] “Filozofija je po svojoj biti djelo pojedinca koji za sebe razmišlja o istini.”[5] “Za vjeru je primarna naviještena riječ. Vjera je poziv na zajedništvo.”[6] “Bog želi doći čovjeku samo preko čovjeka.”[7] “Dijalog Boga s ljudima zbiva se samo kroz međusobni dijalog ljudi.”[8] “Pravi se dia-log još ne zbiva kad ljudi govore tek o nečemu. Razgovor ljudi biva autentičan tek onda, kad oni ne pokušavaju više reći nešto, nego nastoje izreći sami sebe.”[9] “Vjera traži jedinstvo, zahtijeva zajednicu vjernika.”[10] “Crkva nužno pripada u vjeru.”[11] Mnogi će i danas reći kako su oni vjernici, ali Crkva im ne treba. To su neki “još mudrije” izrekli onom čuvenom rečenicom: “Krist da, Crkva ne”. Eto, vidimo što o ovom pitanju kaže veliki Ratzinger. “Crkva je više i nešto drugo nego li vanjska institucionaliziranost i organiziranost ideja.”[12] “Platonizam pruža ideju o istini, a kršćanska vjera pruža istinu kao put.”[13] Na kraju ovoga priloga ponavljamo ono iz naslova: “Kršćanska vjera nije ideja, nego život.”[14] Nasuprot raznim religioznim idejama, pa i religioznim ideologijama, kršćanska vjera je poziv na svjedočenje Ljubavi, tj. Boga kao utjelovljene ljubavi.