Aurelije Augustin, O državi Božjoj (De civitate Dei), I., KS, Zagreb, 1995.
“Kad ih treba poučiti ili opomenuti, a katkad i ukoriti i ispraviti, većinom se oklijeva, bilo zbog toga što napor zamara, bilo što se bojimo da im na obraz udarimo, ili što izbjegavamo neprijateljstva, kako ta ne bi smetala i škodila u istim onim prolaznim stvarima koje ili želi postići naša požuda ili koje se plaši izgubiti naša slabost” (1,9,1). Čini se da se od vremena sv. Augustina ništa nije promijenilo. Štoviše, možda smo i nazadovali, jer danas nitko nikoga ne smije ni za što opomenuti, a kamoli ukoriti. U Svetome Pismu čitamo: “Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik” (Mt 18,15-17).
“Ne samo oni slabiji, što žive bračnim životom te djecu imaju ili nastoje dobiti djecu, posjeduju domove i obitelji, ne stječu samo ti rado mnoge prolazne i mnoge zemaljske stvari a nerado ih gube, nego uistinu i oni što gaje život višega stupnja” (1,9,2). Ovdje sv. Augustin kritizira napose klerički dio Crkve zbog njihove pretjerane navezanosti na ovozemaljštinu.
“Pohlepa za novcem izvor je svih zala” (1,10,1). Naglasak je na pohlepi, a ne na novcu.
“Kraj života izjednačuje i onaj život koji je dug i onaj što je kratak” (1,11).
“Zlom ne treba smatrati onu smrt kojoj je prethodio dobar život” (1,11).
“Briga oko pogreba, uvjeti ukopa, pogrebna svečanost – više je utjeha živima negoli olakšica mrtvima” (1,12,1).
“Država nije ništa drugo nego usklađeno mnoštvo ljudi” (1,15,2).
“Svetost tijela ne propada dok traje svetost duše” (1,18,2).
“Izobilje može lako i izopačiti i rastočiti” (1,33). Ostati skroman, unatoč bogatstvu, nije lako, ali je moguće.
“U svojoj nebrizi vi ne tražite mir u državi, nego nekažnjeno raskošje; vi, koji se izopačiste u izobilju, pa se ne uzmogoste popraviti u nevolji” (1,33). Zbog sebičnost propadaju sve ljudske zajednice, počevši od države do obitelji. Kada se čovjek navikne na izobilje, teško prihvaća neimaštinu.
“Ne naučiste se ničemu od nevolje” (1,33). Od svoje, ali i od tuđe nevolje možemo mnogo naučiti.
“Put pobožnosti vodi iz poniznosti do visina” (2,7).
Božo Goluža
Izvor: Crkva na kamenu
