Benedikt XVI., Misli o svećeništvu, KS, Zagreb, 2009. “Sakrament pokore jedan je od dragocjenih darova Crkve, jer samo se u oproštenju ostvaruje prava obnova svijeta. Ništa se u svijetu ne može poboljšati ako se ne nadvlada zlo. A zlo se može nadvladati samo oproštenjem. Jamačno, to mora biti djelotvorno opraštanje. No, to nam opraštanje može dati samo Gospodin. Oproštenje koje ne udaljava zlo samo na riječima, nego ga stvarno razara. To se može dogoditi samo patnjom i zaista se dogodilo patničkom Kristovom ljubavlju iz koje mi crpimo vlast opraštanja” (str. 30). Svaki čovjek, ne samo kršćanin, pozvan je “razarati zlo”. S druge strane toliko je zla u svijetu da ono često razara čovjeka i sve ono što ga čini čovjekom. Često čovjek nije spreman ni sposoban oprostiti uvrjedu. Rezultat toga jest trovanje vlastite duše. Svaki put kada nismo nešto oprostili naštetili smo samo sebi, a ne onomu komu smo trebali oprostiti. “Od svećenika vjernici očekuju samo jedno: da budu specijalisti u promicanju susreta čovjeka s Bogom. Od svećenika se ne traži da bude stručnjak u ekonomiji, u graditeljstvu ili u politici. Od njega se očekuje da bude stručnjak u duhovnome životu” (str. 33). Kako se često udaljavamo od ove idealne pozicije! “Jedini legitiman uspon prema pastirskoj službi jest križ. To je pravi uspon, to su prava vrata. Nemojte željeti da osobno postanete netko, nego da budete za drugoga, za Krista, i tako po Njemu i s Njime da budete za ljude koje On traži, koje On želi dovesti na put života” (str. 37). Teško se oduprijeti zavodljivosti zova “biti netko”, ukrotiti svoj vlastiti ego. Iako znamo da bez križa nema ni spasenja, ni napretka, ipak ga najčešće želimo izbjeći po svaku cijenu. Ali, usprkos našoj volji i želji za izbjegavanjem križa, on će nas i dalje pratiti. Znači, tu je čak i protiv i mimo naše volje. “Svetost je tajna pravoga uspjeha svećeničke službe” (str. 40). Puno je lakše uklopiti se u ovaj svijet, biti kao ostali, ne biti “čudak”, prihvaćati standarde društvene većine, nego “plivati uz rijeku”. Kako smo skloni opravdavati svoj konformizam nekakvim “višim ciljevima”! “Svećenik kao odgojitelj i sam mora biti dobro formiran i uklopljen u kulturu današnjice, bogat kulturom kako bi pomogao i mladima da uđu u kulturu nadahnutu vjerom. Naravno, pridodao bih da je na kraju Bog, Bog prisutan u Kristu, usmjerenje svake kulture” (str. 59-60). Često se čini kao da se kultura dobrano izgubila, kao da je u ovoj životnoj vrevi negdje nestala. Tko i što je sve zakazalo da smo došli u takvo stanje? Najvjerojatnije pomalo zakazuje već obiteljski odgoj, pa onda škola, te na kraju cijelo društvo, a presudna je osobna želja i čežnja za duhovnom i svakom drugom izgradnjom. Čitanje poučnih tekstova ponajbolje je sredstvo kako izgraditi svoju osobnost. Budući da je čitanje u teškoj krizi, čovjekova izgradnja u stopu prati tu krizu. “Sposobnost njegovanja zvanja za svećeništvo i redovnički život siguran je znak zdravlja neke mjesne Crkve” (str. 62). Nekada su roditelji svom dušom svojom čeznuli da im dijete izabere duhovno zvanje, a danas se i ovo umnogome promijenilo, i to čak i u obiteljima koje imaju djece više od današnjega prosjeka. Sve je to posljedica teške krize duha današnjega čovjeka.
Božo Goluža (priredio)
Izvor: Crkva na kamenu
