Liturgija nije show, kazalište, spektakl

Još smo na knjizi Svjetlo svijeta. “Liturgija je doista proces po kojemu se dajemo uvesti u veliku vjeru i molitvu Crkve.”[1] “Evangeličke sekte snažno preoravaju zemljopis.”[2] U nedostatku duhovne izgradnje, ljudi pribjegavaju surogatu duhovnosti. Teško će istinski vjernik prijeći sektašima, zato su oni rubni, oni koji se nisu potrudili u Crkvi naći svoje mjesto, često biti najpogodniji kandidati za nove članove raznih sekti. Njihovo stanje ni prije ni poslije ulaska u sektu ne možemo nazvati vjerničkim. “Čovjek danas misli da može sam učiniti sve što je prije očekivao samo od Boga.”[3] Znamo kako su prošli graditelji babilonske kule. I danas mnogi pokušavaju učiniti isti projekt, ali sve je to čista iluzija. “Pavao Crkvu nije shvaćao kao instituciju, kao organizaciju, nego kao živi organizam. Važno je to shvatiti kako Crkvu ne bismo poimali kao aparat koji mora učiniti sve moguće.”[4] Crkva nije nikakav organizacijski aparat nego Kristovo Tijelo. “Crkva je živi organizam koji dolazi od samoga Krista.”[5] “Zapadno se društvo malo-pomalo raspada.”[6] Ovo već vide i “slijepci”, ali ovo ne žele priznati samo oni kojima je profit jedini životni cilj, a takvih je, na žalost, mnogo. “Statistika ne može biti mjerilo morala. Dovoljno je zlo i to kada demoskopija postane mjerilo političke odluke i kada se zatim vreba ‘gdje ću dobiti više pristalica’, umjesto da se pitam: ‘Što je ispravno?'”[7] Ne znači da je ispravno ono što radi većina i kako većina misli. Istina i pravda ne ovisi o broju pristaša. “Euharistija nije neki socijalni ritual gdje se ljudi srdačno susreću, nego izraz bivanja u središtu Crkve.”[8] Čovjek je uvijek u napasti socijalnim pitanjima dati preveliku važnost. U čovjekovu životu mnogo je stvari važnijih od socijalnoga pitanja. “Žene u mnogome pogledu više obilježavaju sliku Crkve nego muškarci.”[9] U obiteljima i u crkvenim zajednicama žene su često primjer pobožnosti i bogobojaznosti. “Liturgija ne smije postati čovjekovo predstavljanje sama sebe.”[10] Svećenik može lako upasti u ovu napast. “Liturgija nije show, kazalište, spektakl.”[11] Ovo neki na liturgijskim slavljima uistinu priželjkuju. “Misli se da primiti pričest jednostavno pripada samomu događaju.”[12] Na misnom slavlju može se pobožno sudjelovati i bez primanja pričesti. “Liturgija nije samo društveni obred.”[13] Ona je uprisutnjenje Boga u našoj sredini. “Od toliko znanja više ne nalazimo mudrost.”[14] Mnogi misle da su znanje i mudrost jedno te isto. Čovjek može svašta znati, a biti i živjeti bez ikakve životne mudrosti. I obratno: mudar čovjek može biti i onaj bez škole i bez mnogo znanja. “Vidjeti ono jednostavno – to je bitno.”[15] Naš je veliki problem što smo zanemarili jednostavnost, te mislimo da se vrijednost nalazi u kompliciranim stvarima. S druge strane “kompliciranu osobu” nitko ne voli. “Oholost je uma kada kažemo: to je nešto proturječno, besmisleno u sebi i već zbog toga nije moguće.”[16] Čovjekov je um dobrano ograničen. Mnogo toga ne može dokučiti, a ponajmanje može dokučiti način Božjega djelovanja. “Bog se ne nameće. Vjera je uvijek događanje u slobodi.”[17] Znači, sve što je izvan ovoga načela, nema veze s vjerom. U ime vjere, ili bolje rečeno religije, često se čine stvari koje su u potpunoj suprotnosti s duhovnim. “Crkva ljudima ne nalaže bilo što i ne nudi bilo kakav moralni sustav. Stvarno je odlučujuće da daje Njega.”[18] Crkvu mnogi zamišljaju kao sustav, organizaciju ili nekakvu čisto ljudsku zajednicu. Crkva je mistično Tijelo Kristovo. “Postoji činjenica postojanja zla koje ostaje i mora biti osuđeno.”[19] Zlo se danas strahovito relativizira. Štoviše, ponekada se zlo želi predstaviti kao dobro. Ovo je veliki problem današnje zapadnjačke civilizacije.