U Marije nema protuslovlja između Božjega "jest" i čovjekova "nije"

U ovome nastavku iznošenja pouka i misli Josepha Ratzingera (pape Benedikta XVI. Velikog) prelazimo na knjigu Kći sionska. “Žena čuva tajnu života, moć suprotnu od moći smrti.”[1] “Isus je čovjek za sve ljude, čovjek u kojemu se ispunja božansko određenje čovjeka, njegovo božansko podrijetlo.”[2] “Postati kršćanin znači ući u tajnu novoga rođenja Isusa Krista, zadobiti udioništvo u njegovu rođenju po vlastitu preporođenju.”[3] Ovo se uvelike razlikuje od uobičajena shvaćanja što znači biti kršćanin, pa kršćanima nerijetko smatramo i one koji su samo kršteni, a možda čak ni to, nego koji su samo tradicionalno vezani uz kršćanstvo. Znači, biti kršćanin puno je više od formalne pripadnosti nekoj zajednici. “Ono što je prihvatljivo može dovesti na trag istine, ali može biti i suprotnost istine.”[4] Često se istina ne podudara s javnim mnijenjem. Štoviše, istina je nerijetko suprotna mišljenju većine. “Djevičansko je rođenje i danas, kao i nekada, nešto nevjerojatno, ali nipošto nije nešto što je posve nemoguće.”[5] “Vjera ne pada s neba. Primamo je u svjedočanstvu vjere u horizontalno-povijesnome susretu.”[6] Vjera jest dar Neba, ali ne pada nam u obliku “kiše s neba”, nego se oko nje treba truditi, raspoložiti srce za primanje dara od Neba. Povijesni susret Čovjeka s povijesnim Isusom Kristom temelj je kršćanske vjere. “Bog nije jedini akter povijesti, koja bi na taj način bila Božji razgovor sa samim sobom, nego da nalazi odgovor koji je uistinu odgovor.”[7] Iz ovoga proizlazi čovjekova veličina, on je sukreator povijesti, suradnik Božji. “Milost koja bi ostala samo u Božjemu raspolaganju, a ne bi bila i odgovor na nj, uopće ne bi bila milost nego prazna igra.”[8] Dar dobiva potpuno značenje tek kada ga se prihvati svim srcem. “Istočni je grijeh ‘činjenica’, stvarnost drukčije vrste, tako da za nj možemo znati i znamo samo iz tipologije.”[9] Edenski vrt, jabuka, zmija…, slika su neupitne stvarnosti Božjega stvaranja svijeta, čovjekova grijeha i njegova života u ovoj Dolini. “Ni sloboda od istočnoga grijeha ne može biti priopćena kao činjenica, nego samo može biti teološki spoznata.”[10] Eksperimentalno dokazivanje činjenica područje je nekih društvenih i prirodnih znanosti, a vjera je zasnovana na teološkom spoznanju, te i dalje ostaje u području vjerovanja, odnosno prihvaćanja milosnoga dara. “Istočni grijeh nije tvrdnja o prirodnomu nedostatku u samome čovjeku ili na njemu, nego tvrdnja o odnosu koji se smisleno može formulirati samo u kontekstu odnosa Bog – čovjek.”[11] Znači, Istočni grijeh jest narušeni odnos čovjeka prema Bogu. Čovjek je izigrao Božju dobrotu i njegove milosne darove. “Istočni je grijeh raspadanje onoga što je čovjek promatran u Bogu, i onoga što je u samome sebi, protuslovlje između Stvoriteljeve volje i čovjekova empirijskoga bitka. Biti oslobođen istočnoga grijeha tada znači da kod Marije nema ovoga protuslovlja između Božjega ‘jest’ i čovjekova ‘nije’.”[12] “Očuvanost od istočnoga grijeha ne znači, dakle, posebnu krjepost, poseban učinak; posve obrnuto, ona znači da Marija nijedno područje svoga bitka, života i volje nije rezervirala za sebe.”[13] “Čovjek nikada nije besmrtan po samome sebi, nego samo u drugome i po drugome, događajno, pokušajno, razlomljeno u djetetu, u slavi, konačno i istinski samo u Posve-drugome, i od njega: u Bogu.”[14] “Marijino uznesenje je samo najviša forma kanonizacije.”[15] Ratzinger citira sv. Augustina: “Marija je rodila Gospodina ‘najprije srcem, a potom tijelom’.”[16]