Aurelije Augustin, O državi Božjoj (De civitate Dei), II., KS, Zagreb, 1995.
“Dvije su ljubavi stvorile dva grada: zemaljski grad ljubav prema sebi, sve do prezira Boga, i nebeski grad ljubav prema Bogu, sve do prezira sebe” (14,28). Kroz čitavu povijest pa tako i danas bilo je ljudi koji su ovdje na zemlji gradili nebeski grad, tj. živjeli su po Božjim zapovijedima kako bi zadobili blaženstvo u vječnosti, ali je uvijek bilo i onih koji su prezirali Boga i njegove zapovijedi, živeći mimo ili čak protiv Božjih zapovijedi, nastojeći izgraditi svoj “vječni grad”, svoju “vječnu domovinu” već ovdje na zemlji. Promatrajući prolaznost života, jasno nam je tko je ovdje u pravu i tko je “izabrao bolji dio koji mu se ne će oduzeti”.
“Čovjek radi najnižih stvari žudi za nekakvim zemaljskim mirom, ali želi ga postići ratovanjem. To je mir koji traže mučni ratovi, mir koji postižu takozvanom slavnom pobjedom” (15,4). U svijetu nema mira ako ga nema u ljudskom srcu. Mnogi su vladari kroz povijest osvajačkim ratovima nastojali svome narodu “priskrbiti mir”. U konačnici, sva su ta carstva i kraljevstva propala. Ti su ljudi svoj život utrošili u ratovanje i sijanje bijede i smrti, ne postigavši mir svoje duše, a ne nudeći mir ni svome narodu. Čovjek mora braniti svoj kućni prag, zato su slavne pobjede jedino one u kojima je pojedinac i narod uspio obraniti svoju obitelj, narod i domovinu od nasilja.
“Diče se kršćanskim imenom, a žive opakim životom” (16,2,1). Evo, i u Augustinovo vrijeme bilo je kao i danas. Mnogi se priznaju kršćanima, pa se i diče kršćanskim imenom, a žive kao najgori pogani. I ovo je jedan od razloga zašto je kršćanstvo u mnogim sredinama izgubilo privlačnost, jer su se ljudi opaka života predstavljali kršćanima. Danas se govori kako u svijetu ima toliko i toliko kršćana. Broje se u milijardama. Zapravo, stanje je potpuno drukčije. Istinskih Kristovih učenika, koji nastoje svoj život usuglasiti s njegovim naukom, s Evanđeljem, i nema tako mnogo. Tradicionalan kršćanin, koji je samo kršten ili je primio još pokoji sakrament, a na njegov život uopće ne utječe evanđeoska poruka, zapravo nije kršćanin. Čak po inerciji običaja netko može ići redovito u crkvu, a da život dotične osobe nema nikakve veze s kršćanstvom, tj. s Kristovom Radosnom viješću.
“Pouzdan i istinski put do neba gradi se poniznošću, podignućem srca prema Gospodinu” (16,4). Nasuprot poniznosti stoji oholost. Lako je biti ohol čovjek, ne treba za to nikakva borba, ali biti ponizan čovjek, nije lako. Za to je potreban cjeloživotan napor, penjanje uz brdo i plivanje uz rijeku. Uvijek iznova treba posvješćivati: nije oholost bez razloga stavljena na prvo mjesto među sedam glavnih grijeha. Ta je opačina zapravo korijen svakoga zla.
“Ne smijemo ljude uspoređivati na temelju njihovih pojedinih dobara, nego u svakome od njih trebamo razmotriti sveukupnost” (16,36). Često smo skloni ljude procjenjivati po jednoj riječi ili jednome postupku, pa ćemo nekoga “pospremiti u ladicu” dobrih, a drugoga “u ladicu” loših ljudi. Iz iskustva znamo koliko smo se puta u tom “razvrstavanju” prevarili. Uostalom, Bog jedini poznaje ljudsko srce, pa on može i biti jedini pravedan sudac.
“Pri jedenju krivnju čovjeku ne donosi vrsta jela, nego neumjerena pohlepa” (16,37). Zna se ponekada netko pohvaliti kako je protekloga dana postio, a bio je na pravoj gozbi ribljih specijaliteta. Gospodin bi na ovo zasigurno odgovorio: Taj mi post nije po volji.
Božo Goluža
Izvor: Crkva na kamenu
