Naučiti moliti znači naučiti nadati se

Slijedimo i dalje knjigu O vjeri, nadi i ljubavi. “Što misliti o glorifikaciji optimizma koji je jednostavno oprečan stvarnosti?”[1] Širiti pesimizam nije dobro, ali isto tako optimizam bez pokrića nije ništa drugo nego samozavaravanje. Lažni optimizam i kršćanska nada nemaju dodirnih točaka. “Nada je ontologija onoga što još ne egzistira.”[2] “Veličina i razumnost kršćanske nade pokazat će nam se tek kada se oslobodimo lažna sjaja njezinih profanih kopija.”[3] “Ideološki optimizam, ovaj surogat kršćanske nade, treba razlikovati od optimizma temperamenta. Optimizam temperamenta je lijepa i korisna stvar u nevoljama života, ali ga ne možemo izjednačiti s kršćanskom nadom.”[4] Znači, postoji ideološki optimizam. Iskusili smo ga u vrijeme komunističkoga beznađa. Govorili su: “Na piriku će se navrtati pšenica i ne će trebati više sijati, nego samo žeti”. Drugi je optimizam temperamenta. Ugodno je susresti osobu koja se uvijek smije i “misli pozitivno”. Ali ni to još nije kršćanska nada, ona je nešto puno više. “Ideološki optimizam može opstojati kako na liberalnoj, tako i na marksističkoj osnovici.”[5] Zanimljivo, bivši komunisti postali su “žestoki liberali”. Ako malo bolje razmislimo, oni su zapravo uvijek bili liberali, a nikada oni koji su željeli društvenu jednakost i pravdu. Borili su se protiv iskonskih vrijednosti i za svoje povlastice. “Cilj je optimizma utopija konačno i zauvijek slobodna i sretna svijeta, savršeno društvo.”[6] O ovomu smo se mnogo naslušali u “komunističkom raju”. “Cilj kršćanske nade je Božje kraljevstvo, tj. ujedinjenje svijeta i čovjeka s Bogom, činom božanske moći i ljubavi.”[7] Evo nam odgovora što je istinski optimizam i kršćanska nada – sjedinjenje čovjeka s Bogom! “Opravdanje kršćanske nade je utjelovljenje Božje riječi i ljubavi u Isusu Kristu.”[8] “Cilj ideologijâ je u krajnjoj liniji uspjeh kojim možemo ostvariti svoje vlastite želje i planove.”[9] Problem je u tomu što je svaka ideologija zapravo utopija i kada pomislimo da smo nešto uhvatili, da smo se nečega dokopali, ako malo bolje pogledamo vidimo da smo ostali praznih ruku. “Naprotiv, cilj je kršćanske nade dar, dar ljubavi, koja nam se daje mimo našega svekolikog činjenja.”[10] “Ideološki optimizam je u stvarnosti tek fasada jednoga svijeta bez nade, koji se ovim prijevarnim prividom hoće skriti pred svojim vlastitim očajem.”[11] “Bog ne stvara patnju i ne želi nevolju svome stvorenju.”[12] “Čovjek nije jedini nositelj povijesti, stoga ni smrt nema u njoj posljednju riječ.”[13] “Mi smo mudri ako istupimo iz besmislene izolacije svoga samoostvarenja što ga gradimo na pijesku samodovoljnosti.”[14] “Novi čovjek nije utopija: on egzistira, postoji, i u mjeri u kojoj smo s njime povezani, naša je nada sadašnjost, nipošto puka budućnost.”[15] “Očajan čovjek više ne moli jer se više ne nada; čovjek siguran u sebe i svoju moć također ne moli jer se oslanja jedino na sama sebe. Molitva je nada na djelu.”[16] “Svi naši strahovi su u biti strah od gubitka ljubavi i od posvemašnje osamljenosti koja nakon toga slijedi. Sva naša nadanja su u bitnome nada u veliku, bezgraničnu ljubav: ona su nada u raj.”[17] “Sva se naša nadanja sastaju u jednoj nadi: dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja kako na nebu, tako i na zemlji. Zemlja neka postane poput neba, ona treba biti nebo. U njegovoj je volji svaka naša nada. Naučiti moliti znači naučiti nadati se, a stoga i naučiti živjeti.”[18]